U žrvnju

Hermann Hesse – 1877. – 1962. - pisac je koji je pisao pretežito u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kojega smo različitim intenzitetom čitali pretežito u drugoj polovici dvadesetog, a sad ga, u prvoj polovici dvadeset i prvog stoljeća, izabiremo. Drugim riječima a jednako opće, Hesse je zabilježio i obilježio svoje stoljeće– od švapske mistike do egzotike Indije - i budući da je njegovo djelo ispovjednog značaja tj. omeđeno opsegom vlastitog ja, proživio ga odgovarajući neprestance na jednom postavljenja pitanja. Zato je onima koji ga propituju kroz vlastito iskustvo, i izabiru, najbolje poći od početka, od pripovijetke U žrvnju.

U žrvnju (Unterm Rad, 1906.) je pripovijetka o nadarenom dječaku, čiju je nadarenost okolina prepoznala i pokušala se ponašati sukladno tome, međutim jer su postupci uvijek istodobno sukladni logici svakog pojedinog vlastitoga bića, u uvijek teško uskladivom svijetu, priča završava tragično. Čitajući takve priče tražimo uvijek krive korake, možda još prepoznatljive u priči o drugome, naime dok je to priča a ne događaj, i u toj prigodi rado bismo nešto naučili, dali se podučiti. Tako je to priča koja nikad ne zastarijeva. Danas kad brojne knjige uvezene i domaće psihološke samopomoći spadaju među najčitanija štiva, čini se da je potreba za tiskanjem pripovijetke U žrvnju više nego razvidna. No ona osim odgovara na naše nasušne potrebe ima još jedan razlog – kao logičan uvod u Hessea.

Napomenula sam da je Hesse pisao crpeći iz vlastitog iskustva, rješavajući i preživljavajući sukobe uvijek tako da je iskušavao izlaze na nekom drugom kraju, na drugoj razini. To vrijedi za sve njegove knjige, od Rosshalde, Stepskog vuka do Igre staklenih perli, gdje nalazi izlaz u estetskome. A to što je Hesseu izlaz u najvećoj njegovoj knjizi, nazočno je i u prvom njegovu djelu. Jer moglo bi se reći umjetnička forma – vješta, dorečena, tankoćutna - Hesseu je imanentna. Hesse je velik pisac dvadesetog stoljeća.