Fabulist

Stephen Glass je novinar koji je radio za jedan američki tjednik. Mlad je, talentiran i svi ga u redakciji vole, a njegov najnoviji članak o lutriji dobiva sve moguće pohvale. Međutim, konkurentske novine otkriju da je osobe iz Stephenovih članaka nemoguće kontaktirati- kao da i ne postoje. Tu sve krene nizbrdo: jedna po jedna činjenica iz Stephenovih radova se ruši i na kraju on priznaje da je izmislio većinu onog što je napisao. Nitko mu više ne vjeruje, ostavlja ga djevojka, na karijeru u novinarstvu može slobodno zaboraviti. I što sad?

Čovjek se zapita gdje mu je bila pamet. Kako si itko može dozvoliti da za jedne dobro prihvaćene novine piše hrpu izmišljotina bez straha da će ga otkriti? Dapače, cijelim putem on uopće ne osjeća ni krivnju ni grižnju savjesti- do trenutka kad je shvatio da ga njegova sklonost laganju odvodi u propast. Kako sam kaže, nije lagao kako bi došao do slave ili novca (iako se protiv toga ne bi bunio:), nego je imao očajničku potrebu da ga ljudi zavole. Beskonačno je pomagao, trpio i ugađao kako bi očuvao iluziju da je ljudima drag zbog onog što je. A sve je, naravno, bila laž. Ljudi nisu ni dobili priliku vidjeti njegovu pravu osobnost jer je pažljivo krojio svoj svijet i u biti unaprijed planirao svoje odnose s okolinom. Što se članaka tiče, njih je izmišljao jer je, zahvaljujući svojoj sposobnosti da prepozna najdublje ljudske potrebe i prilagodi im se, svojim radovima opet htio samo ugoditi- ovaj put čitateljstvu.