Vještica

Makedonija. Od svih prolaznika na ulici oko mene, koliko njih zna što ta riječ znači? Osjećamo neku vrstu tuge kada mislimo na osamljenost u kojoj se nužno nalazi veliki pisac Makedonije. Naročito ako pisac nije napisao svoj roman da bi se taj roman dobro prodavao, već da bi rekao ono što još nije rečeno. To je slučaj Venka Andonovskog i njegovog romana Vještica, koji je, pored toga, moderan roman, to jest, u mom osobnom žargonu, roman trećeg doba. (…)

Ako govorim o Hermanu Brochu i Carlosu Fuentesu, mora se reći da roman Venka Andonovskog pripada također trećem dobu u historiji romana, u kojem pisac odbija da se prikloni tradicionalnoj formi romana kao nužnosti. U Vještici, Andonovski ne samo da želi opisati okruženje i život lika, nego i da shvati nepojmljivo. Naime, neshvatljivi masakr žena (pola milijuna žena) koje su bile optužene za vještičarenje i poslane na lomaču. Ono o čemu on govori, nije samo masakr, već tajna masakra, koji se, za nevjerovati, dogodio u Europi, u toj istoj Europi kojoj se obično divimo zbog racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja, i koju stoga smatramo posebnom.

Ali u ovom sjajnom polifonom djelu, u kojem raznolikost narativnih procesa iznenađuje i raduje čitatelja, prisjećanje na vještice i vradžbine je konstantno praćeno i obogaćeno pričama koje su smještene u suvremeni život, tako da Vještica postaje veliki roman o Europi. Prošlost i sadašnjost Europe.

Ali dosta. Ne želim da prepričavam ovaj neprepričljivi roman. Molim vas pročitajte ga. S ljubavlju koju zaslužuje.

MILAN KUNDERA