Razotkrivanje mikroba dvaju svjetova
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Razotkrivanje mikroba dvaju svjetova
Ropčeva autobiografija jest i neke vrste udžbenika medicine, posebice epidemiologije, ali u didaktičkim partijama autor znanstvenu suhoću poduke vješto olakšava koristeći se prednostima tehnike skaza, oslovljavanja nazočnih slušatelja. Prateći priču postajemo sudionicima dijaloga s mogućnosti postavljanja pitanja i zauzimanja suprotna stajališta. Zato ni laiku, kad Ropac predaje struku, partije popularizirane medicine nisu dosadne. Izvanjski raspon svijeta koji nam ovaj liječnik, ratnik, putnik, znanstvenik, lovac, diplomat i sveučilišni profesor otvara svojom knjigom znatan je i čitatelj s podjednakim istraživačkim veseljem prati autora na njegovoj turističkoj šetnji muzejima britanske metropole i obalama Temze, u pregovorima s nalogodavcima neselektivnog bombardiranja hrvatskih gradova (u mađarskome Pečuhu), za topografskog istraživanja izvora pitke vode po bespućima Gorskoga kotara, kao i pri modeliranju protuterorističke strategije na seminaru Europskoga središta za sigurnosne studije u Garmischpartenkirchenu, pomodnom skijaškom sastajalištu elite, na njemačkim obroncima Alpa. Bilo gdje da se s nemirnim, duhovitim i otkrivački znatiželjnim autorom nađemo, svagdje prepoznajemo i konstante unutarnjega raspona njegova svijeta. Ropac, naime, jednako prezire šutljive predratne jugoposlušnike, poratne domaće skorojeviće, nezvane ariviste, političke laktaše i pohlepne grebatore, koliko i mediokritete u užoj struci i u javnome životu, čija se energija usredotočuje na očuvanje stečenih pozicija i onemogućavanje potencijalnih konkurenata. Upravo su oni štetni mikrobi unutar tijela zajednice, pa autor smatra svojom dužnošću razotkriti taj kužni gel pred licem potomstva. Na stranicama liječnikove autobiografske priče često susrećemo i onu slučajnu i onu bližnjima izazvanu, apsurdnu smrt, ali na njima jednako tako pulsira život u svoj svojoj punini i raskoši. Pravi je estetski domašaj Ropčeve autobiografske proze estetski naboj sama života. Ozbiljnijoj budućoj interpretaciji ostaje temeljita procjena kako stručne tako i dokumentarne strane ove nesvakidašnje knjige. Njezin će pak kritičar, kojemu je stalo do književne vrijednosti liječnikova uratka, na osnovi dojma prvoga čitanja, morati zaključiti da autor pred stručnu i književnu javnost izlazi s vješto pisanim, fabulacijski zanimljivim autobiografskim zapisima, koji su i short i funny, što su u eri interneta najvažnije osobine širem čitateljstvu prihvatljiva štiva. Toga čitateljstva radi, kritičar priželjkuje recepciju Ropčeva Razotkrivanja mikroba dvaju svjetova onkraj užih okvira domaće liječničke sredine, premda istodobno ne smije podleći kušnji da tu želju pretoči u predviđanje. Ono je, nažalost, veoma neizvjesno na našem uskom, šundom zasićenu književnom tržištu.Predrag Jirsak
Ropčeva autobiografija jest i neke vrste udžbenika medicine, posebice epidemiologije, ali u didaktičkim partijama autor znanstvenu suhoću poduke vješto olakšava koristeći se prednostima tehnike skaza, oslovljavanja nazočnih slušatelja. Prateći priču postajemo sudionicima dijaloga s mogućnosti postavljanja pitanja i zauzimanja suprotna stajališta. Zato ni laiku, kad Ropac predaje struku, partije popularizirane medicine nisu dosadne. Izvanjski raspon svijeta koji nam ovaj liječnik, ratnik, putnik, znanstvenik, lovac, diplomat i sveučilišni profesor otvara svojom knjigom znatan je i čitatelj s podjednakim istraživačkim veseljem prati autora na njegovoj turističkoj šetnji muzejima britanske metropole i obalama Temze, u pregovorima s nalogodavcima neselektivnog bombardiranja hrvatskih gradova (u mađarskome Pečuhu), za topografskog istraživanja izvora pitke vode po bespućima Gorskoga kotara, kao i pri modeliranju protuterorističke strategije na seminaru Europskoga središta za sigurnosne studije u Garmischpartenkirchenu, pomodnom skijaškom sastajalištu elite, na njemačkim obroncima Alpa. Bilo gdje da se s nemirnim, duhovitim i otkrivački znatiželjnim autorom nađemo, svagdje prepoznajemo i konstante unutarnjega raspona njegova svijeta. Ropac, naime, jednako prezire šutljive predratne jugoposlušnike, poratne domaće skorojeviće, nezvane ariviste, političke laktaše i pohlepne grebatore, koliko i mediokritete u užoj struci i u javnome životu, čija se energija usredotočuje na očuvanje stečenih pozicija i onemogućavanje potencijalnih konkurenata. Upravo su oni štetni mikrobi unutar tijela zajednice, pa autor smatra svojom dužnošću razotkriti taj kužni gel pred licem potomstva. Na stranicama liječnikove autobiografske priče često susrećemo i onu slučajnu i onu bližnjima izazvanu, apsurdnu smrt, ali na njima jednako tako pulsira život u svoj svojoj punini i raskoši. Pravi je estetski domašaj Ropčeve autobiografske proze estetski naboj sama života. Ozbiljnijoj budućoj interpretaciji ostaje temeljita procjena kako stručne tako i dokumentarne strane ove nesvakidašnje knjige. Njezin će pak kritičar, kojemu je stalo do književne vrijednosti liječnikova uratka, na osnovi dojma prvoga čitanja, morati zaključiti da autor pred stručnu i književnu javnost izlazi s vješto pisanim, fabulacijski zanimljivim autobiografskim zapisima, koji su i short i funny, što su u eri interneta najvažnije osobine širem čitateljstvu prihvatljiva štiva. Toga čitateljstva radi, kritičar priželjkuje recepciju Ropčeva Razotkrivanja mikroba dvaju svjetova onkraj užih okvira domaće liječničke sredine, premda istodobno ne smije podleći kušnji da tu želju pretoči u predviđanje. Ono je, nažalost, veoma neizvjesno na našem uskom, šundom zasićenu književnom tržištu.Predrag Jirsak
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
