Drugom stranom

Damir Šodan je u knjizi okupio hrvatske pjesnike i pjesnikinje u rasponu od godine rođenja 1934. (Dalibor Cvitan, Danijel Dragojević) do zaključno godine 1984. (Marko Pogačar). Osim spomenute trojice, u izbor su uvršteni i: Arsen Dedić, Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Vojo Šindolić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Miloš Đurđević, Krešimir Bagić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Miroslav Kirin, Irena Matijašević, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Perišić, Ivica Prtenjača, Tvrtko Vuković, Ervin Jahić, Slađana Bukovac, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Tomislav Zajec, Dorta Jagić, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Bojan Žižović, Saška Rojc, Igor Štiks, Vlado Bulić, Antonija Novaković i Ivana S. Bodrožić, ukupno njih 41.

Šodan znalački pronalazi uzorne primjere u nedavnoj hrvatskoj pjesničkoj prošlosti: uz Milivoja Slavičeka, Antuna Šoljana i Johnnyja Štulića, potom Borisa Marunu i Danijela Dragojevića. Prepoznajemo u njegovu odabiru kako antologičara nervira činjenica što je pjesnik nekada bio vates, a danas tek anonimus: on želi izvesti novo hrvatsko pjesništvo iz njegova rezervata jer čvrsto vjeruje da pravo pjesništvo ima i publiku i budućnost.

Drugom stranom je hrabra, polemična i inteligentno sastavljena antologija, lucidno okrštena zvučnom novovalno-rockerskom sintagmom, antologija koja otkriva sliku pjesnika koji  nalikuje na  tajanstvene, ozloglašene, nepredvidljive Bolañove divlje detektive.

Prijepor između "stvarnosne" i "nestvarnosne" poezije i nije toliko "stvaran", jer su "teorijski" gledano oba diskursa u biti podjednako fingirana i manjkava, kad je već vrlo dobro znano da jezik, poput Ahileja u Zenonovu paradoksu o Ahileju i kornjači, ionako nikada ne može dokraja sustići i obuhvatiti svijet. Drugim riječima, sva istina se, kako nas je podsjećao Jacques Lacan, ne može niti pored najbolje volje izgovoriti, jer označitelji ionako samo zastupaju subjekt za druge označitelje, dok se označeno uporno povlači, a značenje neprekidno odlaže.

Možda bi se moglo i zaključiti kako je zaustavljanje "histerije" označiteljskog ulančavanja na neki način znak "ozdravljenja", ako ne i "zrelosti" poezije. Jer manje je ponekad doista više, kako u kulinarstvu tako i u književnosti. Mada to nije lako postići, jer svatko tko se barem jednom njome bavio zna da proizvodnja jezičnih znakova u književne svrhe nekako prije naginje "bulimiji" negoli "ano-reksiji". Negdje na tom tragu moguće je, pretpostavljam, razumjeti i relativno skori zaključak Tonka Maroevića u časopisu Poezija kako "od parodije i persiflaže do dostojanstva govora - nije lak put".

Na pitanje je li hrvatska poezija svojim "stvarnosnim" zaprečavanjem bujice označiteljskih praksi zašla u neku noviju i "zreliju" fazu, ili je tek riječ o privremenom ukrštanju jezika i svijeta, teško je sa ovako kratke vremenske distance kategorički odgovoriti. Pogotovo imajući u vidu da se dobar dio ovdje uvrštenih autora dosada iskazao tek jednom ili dvjema knjigama pjesama. No ono što je bitno jest činjenica da je "stvarnosna" poetika kao "poetika neoegzistencialističkog predznaka" - kako s pravom ističe Sanjin Sorel - zapravo "'arhipoetika' cijeloga naraštaja" 90-ih, odnosno "da je ona u temelju svih ostalih iskustava" i "uvjet" njihove "realizacije". "Drugim riječima, ona je detektirala 'duh vremena' i doznačila ga naraštaju".

Nije li ovakav zaključak najbolji dokaz da je "stvarnosna" poezija kao nova dionica poetskog izraza zasjela na prominentno, ako ne i ključno mjesto, unutar korpusa suvremenog hrvatskog pjesništva.

Možda je usput umjesno podsjetiti kako mnogi veliki pjesnici 20. stoljeća, poput Kavafisa, Brechta, Brodskog, Walcotta, Audena, Milosza, Herberta, Zagajevskog, O'Hare, Sirnica, Ginsberga, Montalea, Parre, Bukowskog, Carvera, Hikmeta, Enzensbergera ili Cardenala... ipak nisu bili "jezičari" ili "konkretisti", pa su svejedno sebi priskrbili neupitan status u panteonu svjetskog pjesništva.

Bilo kako bilo, namjera ovog antologičarskog - po definiciji nezahvalnog poduhvata - mišljena je prije svega kao pokušaj da se jednim podebljim sinkronijskim presjekom, ili rezom, ukaže na nepobitnu činjenicu kako napokon i u hrvatskoj književnosti postoji poezija koja, rečeno jednostavnim jezikom ulice, "ima" - itekakve - "veze sa životom".

Pritom se također htjelo skrenuti pažnju na promjenu paradigme u suvremenoj hrvatskoj poeziji koja je tijekom posljednja dva desetljeća pjesničko "kazivanje" sve više počela zamjenjivati "pri-ka-zivanjem", otvarajući se vrlo širokogrudno prema čitatelju, ne bez stanovite želje za međusobnim prepoznavanjem po liniji empatije ili proživljenog iskustva.

Takvim pristupom suvremeno hrvatsko pjesništvo kao da je potvrdilo i prisvojilo riječi kanadskog barda pjesme i stiha, Leonarda Cohena, koji je svojedobno kazao: "Poezija je samo evidencija života. Ako vaš život lijepo sagorijeva, poezija je tek njegov pepeo."

Damir Šodan

Semantički prikaz stvarnosti postaje estetičkim problemom već s počecima moderne umjetnosti, ali u svojoj osnovi taj problem postavio je Aristotel s pojmom mimesisa. Odnos suvremenog pjesnika prema stvarnosti, međutim, u tome je što on traganje za idealnim otiskom duše u pjesničkoj slici zamjenjuje izravnim prikazom, bez simboličke namjere, konkretnog ne-idealnog događaja, ne skrivajući vlastiti duševni doživljaj metaforom, već ga neposredno otkrivajući komentarom, opisom vlastite reakcije na sadržaj historijskog opred-mećenja samog događaja. U ovoj novoj, "konceptualnoj estetici", postoji raznovrsnost tog reagiranja, koja tekst čini osobenim i estetski zanimljivim, neovisno o namjerama samoga pjesnika. Ovdje je namjera "osuđena" da sebe estetski nadraste.

Damir Šodan je u jednom isječku tog procesa u hrvatskoj novoj poeziji cijeli ovaj poetički problem izvanredno pokazao senzibilnošću svoga antologijskog izbora, u kojem različiti pjesnički glasovi dokazuju da sam problem nije ni po čemu jednoznačan, teorijski monolitan. [Na kraju krajeva, riječ je o uspjelim pjesmama.] Svijest o ovom kompleksu on nedvosmisleno naznačava već u podnaslovu svoje antologije, gdje je riječ "stvarnosno" stavljena pod navodnike.

Slobodan Blagojević