Šlatenšames ili Berlin na moru

Roman Benna Meyer-Wehlacka "Šlatenšames ili Berlin na moru" pripovijest je iz poslijeratnog Berlina, iz "vremena gladi i bijede" od 1945. do 1947. godine.

U proljeće 1945. sedamnaestogodišnji Rolf Hellhoff pješice se iz logora za radno obveznu mladež na Baltiku vraća u Berlin, u "novi život" i postaje "šlatenšames" (izraz na jidišu za "katicu za sve") pri obnovi čuvenog kazališta Tribüne. Budući da ondje nije zatekao svoje roditelje (bili su evakuirani iz grada), a njihova je kuća već 1943. bila razorena bombom, kazalište – uz film središte njegovih dječačkih interesa u onom "prošlom vremenu" – postaje njegov svijet, a svijet mu se pretvara u kazalište. Zahvaljujući njemu, glavni junak uspijeva ignorirati glad, iscrpljenost, nevolje s nalaženjem krova nad glavom, muke snalaženja na crnom tržištu i resantimane u svojem okružju.

Na tom putu Rolf sazrijeva instinktivno bježeći u "nevidljivost", dalje od bilo kakve grupe koja bi mu nametanjem svoje volje mogla oduzeti dio identiteta; uvjeren da ga vodi nit sreće, prepušta se sudbini, no ubrzo uviđa da ni novo vrijeme, iako neusporedivo s "logorom, bodljikavom žicom, uniformom i budućnošću da je uniforma kojim slučajem pobijedila", ne poštuje pravila i da je stvarnost daleko od ideala koji je zamišljao.

U ovom zgusnutom Bildungsromanu povratnika iz rata u kojem kroz precizno izoštrene detalje i "kadrove" pratimo svojevrsni sentimentalni odgoj, snažno se ističe objektivan pogled izvana na razoreni Berlin, bez ikakvih mitskih ili introspekcijskih uljepšavanja.

Roman ima snažan autobiografski pečat jer se temelji na motivima iz autorova života, točnije na tek minimalno adaptiranom, autentičnom scenariju što ga je napisao sam život: Rolf Hellhoff zapravo je sam autor, Benno Meyer-Wehlack. Prvu verziju romana on je napisao još 1969, no roman je objavljen tek posthumno, 2015. godine.
Benno Meyer-Wehlack (Szczecin, 1928 – Berlin, 2014), njemački pisac, scenarist i dramaturg. Od ranih pedesetih objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, napisao 25 radiodrama i 11 televizijskih i filmskih scenarija. Objavljivao je feljtone-kratke priče u berlinskim novinama. Od 1959. do 1961. pisao je radiodrame za "Südwestfunk", a od 1965. do 1967. za "Sender Freies Berlin". Godine 1966. i 1967. radio je kao docent dramaturgije na Filmskoj i televizijskoj akademiji u Berlinu, gdje je upoznao hrvatsku književnicu Irenu Vrkljan, oženio se njome i potom živio na relaciji Berlin-Zagreb. Od kraja 1960-ih slobodni je pisac, od 1984. član njemačke Akademije umjetnosti. Vodio je dnevnik od 1954. pa sve do 1995. godine.

Godine 1988. objavio je na hrvatskome knjigu Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987. u kojoj je u formi esejističkih bilježaka opisao svoje boravke u Zagrebu i Hrvatskoj. Uz kratke priče, objavljene u zbirkama Dijete kina (Das Kinokind, 1980), Glazba pločnika (Die Pflastermusik, 1982), Kazališno dijete (Das Theaterkind, 1985) i Iza ograde rasla je rabarbara (Hinter dem Zaun wuchs Rhabarber, 2008), napisao je brojne radiodrame – mnoge u suautorstvu s Irenom Vrkljan – od kojih treba izdvojiti nagrađenu radiodramu Iskušenje (Die Versuchung, 1953). Napisao je dva romana, Ernestina odlazi (Ernestine geht, 2003) i Šlatenšames (Schlattenschammes, 2015).

Za svoje je umjetničko stvaralaštvo bio nagrađen prestižnim nagradama: Hörspielpreis der Kriegsblinden (1957), Schiller-Förderpreis (1959), Marcotino-Freundschaftspreis (1997) i dr.

Preuzeto MV