Canterburyjske priče

Canterburyjske priče: zbirka pripovijedaka napisana uglavnom jampskim desetercem nastala najvjerojatnije između 1387. i 1400. godine. Sadrži i dvije poduže proze. Pripovijetke su organizirane oko središnje teme - putovanje skupine hodočasnika iz svih staleža engleskog društva u svetište Thomasa Becketta u Canterburyju. Svaki od hodočasnika priča svoju priču - Chaucerov je plan bio da djelo u konačnici sadrži stotinjak priča. No, djelo je ostalo nezavršeno i sadrži samo dvadeset i četiri priče različitih žanrova: viteških romansi, narodnih priča, svetačkih legendi, basni i dr.

Geoffrey Chaucer (oko 1343–1400), engleski pjesnik, pripovjedač, filozof i diplomat. Sin ugledna trgovca, stekao je široku naobrazbu, obavljao je različite službe na kraljevskom i plemićkim dvorovima, bio je i u zarobljeništvu, a nakon što je otkupljen obavljao je mnoge diplomatske službe. Kao najistaknutiji engleski pisac prije W. Shakespearea, vokabularom, stilom i metrikom znatno je pridonio razvoju engleskog književnog jezika. Opus mu se najčešće dijeli na tri razdoblja: u prvom se ugledao prvenstveno na francusku književnost (prijevod Romana o ruži), u drugom se oslanjao na talijanske pisce, napose Ovidija, A. Dantea i G. Boccaccia, a u trećem, engleskom razdoblju, postaje najslavniji književni kroničar svojega vremena.

Već u prvom razdoblju, kada je mnogo prevodio, dolazi do izražaja njegova lakoća pjesničkog izražavanja. Drugo razdoblje obilježeno je najglasovitijom epskom pjesmom Troilo i Kresida (Troilus and Criseyde) u kojoj je tragična ljubavna priča ispričana s određenom ironijom, a lik Kreside danas se drži izvrsnim opisom složene ženske prirode. Svjetsku je slavu stekao nedovršenim djelom Canterburyjske priče (The Canterbury Tales), koje strukturom podsjećaju na Boccacciov Dekameron, premda su, osim dvije, pisane u stihovima. Djelo je uokvireno pričom o skupini hodočasnika u svetištu u Canterburyju, pa pojedine priče pripovijedaju pojedini hodočasnici koji su ujedno predstavnici različitih staleža, zanimanja i posebnih osobnosti. Izuzetnom su vještinom ocrtani istovremeno tipični i individualizirani karakteri, pripovijedanje je protkano humorom, ironijom, ponekad i satirom, a fabule su preuzete iz Dekamerona, iz francuske književnosti, ali i iz lokalnih legendi. Stil se odlikuje jednostavnošću i lakoćom izlaganja, a uvelike se rabe poslovice, izreke i druge karakteristike svagdašnjega govora (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 79-80).

Po mnogima je prvi pisac koji je prikazao umjetničku stranu lokalnog engleskog jezika. Ugledao se na Dantea, a opće je prihvaćeno kako je u svom putovanju kontinentalnom Europom osobno susreo Petrarcu i Boccaccia koji su na njegov opus ostavili ključan utjecaj.