Carmina Burana

Preveo i priredio Zlatko Šešelj

Carmina Burana na najbolji mogući način opovrgavaju tezu o mračnom srednjem vijeku. Društvo koje tako vedro i veselo pjeva zasigurno je i živjelo u svoj punini i uživalo u svim ljepotama (a i  porocima) svijeta.
Željko Trkanjec

Početkom 19. stoljeća pronađen je u gornjebavarskom samostanu Benediktbeuren rukopis sa 228 moralno-satiričkih, ljubavnih i nazdravičarskih pjesama pisanih uglavnom na latinskome jeziku te u manjoj mjeri i na njemačkome jeziku. Rukopis je prema latinskom nazivu samostana nazvan Carmina Burana. Kasnijim je analizama utvrđeno da je lirika ove zbirke djelo vaganata, lutajućih klerika i studenata svjetovnjaka (lat. vagus, lutalica), izvaninstitucionalnih intelektualaca koji stihovima slave uživanje u životu, u svim ljepotama i porocima svijeta, postojano se držeći gesla: Meni je suđeno umrijeti u krčmi, prema početnom stihu jedne pjesme.

Skladatelj Carl Orff genijalno je 1937. uglazbio 25 pjesama u obliku scenske kantate, proslavivši zbirku po cijelome svijetu. Za Matičino dvojezično izdanje prevoditelj Zlatko Šešelj odabarao je i znalački preveo 17 ponajboljih pjesama iz zbirke.