Čitanja Matoša

Knjiga Dubravke Oraić Tolić Čitanja Matoša svojevrsna je sinteza autoričinih znanja i spoznaja o jednome od najvećih hrvatskih pisaca. Podijeljena je u dva teorijsko-metodološka bloka: „stara“ i „nova“ čitanja. „Stara“ su čitanja pisana u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike. Tu su uvršteni rani esej Matoš i avangarda, studija Matoševa proza i dvije interpretacije antologijskih tekstova: pripovijetke Camao i putopisa Oko Lobora. „Nova“ čitanja, nastala nakon 2010. godine, signiraju epistemološku mijenu u struci, pa su tekstovi pisani iz interdisciplinarne vizure na presjecištu kulturologije, antropologije i imagologije. Tako se u eseju Matoševe metropole – Matoševe provincije autorova ideologija veže uz imagologiju grada i sela te se Zagreb razotkriva kao oksimoronski imagem grada-sela s afektima „ljubav-mržnja“. U eseju Matoš i žene autorica prati Matoševe iskaze o ženama i umjetničke imaginacije žena, otkrivajući da je rani Matoš bio rodno korektniji i zaigraniji od kasnoga Matoša. Do sličnih nalaza autorica dolazi i u studiji Matoševa poetika sna. U ranoga Matoša san je često motivacija da bi se zbilja prikazala na groteskan i karikaturalan način, a u kasnoga Matoša svijet snova postaje druga, viša zbilja koja zamjenjuje realnu zbilju te je autorski subjekt imaginira u spoju simbolizma i secesijskoga znakovnog obilja. Knjigu poentira esej Matoš i nacija. Iščitavanje Matoševe multimedijske publicističke proze tu je rezultiralo političko-kulturnim modelom nacije koji je upravo danas aktualan, a novi pogled na estetske reprezentacije nacije razotkrio je znane i neznane postupke dezideologizacije velike moderne teme.

U knjizi Dubravke Oraić Tolić Čitanja Matoša susreću se dvije epohe u književnoj teoriji i znanosti o književnosti, prelijevaju se dva Matoša, rani i kasni, a kada se tomu doda bogata likovna oprema, neodoljivi Matoševi citati po rubnicama i reprezentativan izbor iz literature, dobili smo vrhunski prilog neiscrpnoj Matošiani – zlatnu knjigu čitanja jedinstvenoga i neponovljivoga A. G. M.-a, možda nikada privlačnijega nego danas nakon sto godina.