Crveno i crno
naslovna
0Klub "Knjiga znanja"
Rijedak je to talent – cijediti humor iz užasa, pronalaziti bisere u svinjcu. Ni manje ni više već alkemičarska vještina potrebna je da bi se iz suza izmamio smijeh, a iz frustracije i boli – katarza. Riječ je o daru koji posjeduju malobrojni. Borisu Dežuloviću, nasreću, te i takve rijetke sposobnosti baš nimalo ne manjka. Već petnaestak godina, od prvih dana Ferala pa sve do današnjeg vremena, on nas redovito veseli svojim tekstovima, iako razlozi njihova nastanka najčešće nisu baš nimalo veseli. O čemu nam to tako uporno, tako sustavno i tako dosljedno, tijekom svih tih naših olovnih godina, govori Boris Dežulović? Smijući se i rugajući političarima, medijskim osobama, crkvenim velikodostojnicima, manijacima, ubojicama, generalima, diktatorima, ratnim zločincima, svim tim našim nakaznim ikonama, Dežulović se ustvari smije nama samima, svim našim nedostacima, podsjećajući nas na to koliko smo slijepi, kako smo samo glupi, podložni manipulacijama svih vrsta, kako nasjedamo na najjeftinije trikove, vječno spremni biti oružje u rukama onih koji se trude da nam budućnost bude bijela i čista. Dežulovićev bullshit detector već punih petnaest godina, dakle, radi besprijekorno, poput budilice. Dugo je to, pa ipak: s pravom od njega očekujemo još mnogo toga. Zato, samo piši dalje, Borise. Mi ćemo čitati i gušit ćemo se u suzama. Od smijeha.
Marie Henri Beyle Stendhal rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.
Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata, u intendanturi (1800.). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini.
Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armijom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano.
U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. - 1841.). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: "Arrigo Beyle milanese".
