Dramska djela - Tuna Bunjavilo. Turci u Karlovcu
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Dramska djela - Tuna Bunjavilo. Turci u Karlovcu
Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Prije fakulteta živio je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega. Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi. Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja. Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani). Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim. Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.
Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Prije fakulteta živio je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega. Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi. Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja. Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani). Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim. Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
