Dugo vrelo leto

William Faulkner – pisac američkog Juga, velikan američke književnosti!

Odrastao je u provincijskoj sredini, na sjeveru siromašne savezne južne države Mississippi. Taj kraj i ljudi ostavili su neizbrisiv trag u njegovoj prozi. Faulkner nije maturirao, ali je mnogo čitao (od svjetskih klasika do francuskih simbolista: Verlainea, Wildea, Dostojevskog, Flauberta, Rimbauda, Swinburnea, Shakespearea, Cervantesa); 1918. primljen je kao dobrovoljac u pilotsku školu britanskoga zrakoplovstva u Kanadi. Nakon rata vratio se u Oxford, gdje je proživio najveći dio života (potkraj života često boravio u državi Virginiji kod kćerkine obitelji). Nakon pjesama i kraćih proza, prvi početnički roman mu je "Vojnikova plaća", 1926. Budući da je teško nalazio izdavače, do kraja II svjetskoga rata povremeno je odlazio u Hollywood, gdje je pisao i prepravljao uglavnom tuđe scenarije - poznate su njegove prerade Hemingwayevih romana. Posljednjih 15-ak godina života uživao je veliku popularnost i bio svojevrstan ambasador američke kulture u Evropi, Južnoj Americi, Japanu. Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, održavši pritom vjerovatno najpoznatiji i najbolji govor koji je ikada izgovoren tokom Nobelove ceremonije. Na početku Faulknerova velikog razdoblja njegov je treći roman "Sartoris", 1929, priča o uglednoj porodici tog imena kojom počinje njegova saga o Yoknapatawphi i gradiću Jeffersonu (apokrifna imena za gradić slican Oxfordu i njegov kotar Lafayette). Na neobično tačno opisanom i u svakom detalju proživljenom životu svoje regije (što ga čini i regionalnim piscem), Faulkner je izgradio historijski, simbolični i mitski svijet. Prozom biblijske veličine i grozničavog intenziteta, William Faulkner je stvorio, kako je rekao jedan kritičar, "kozmos koji niko ne posjeduje" i koji je autorov iskaz o ljudskom životu i sudbini. Po senzibilitetu blizak naturalističkim piscima konca 19. vijeka, no istovremeno visoko svjestan i savjestan umjetnik, u svoj je opus integrirao mnoge modernističke narativne tehnike (npr., tehniku struje svijesti, vremenskog flashbacka kakvog nalazimo u filmovima, polifoniju glasova, narativne rezove i poetske komentare). Roman "Buka i bijes", 1929, prikaz je propasti četvero djece stare obitelji Compson, uklopljen u historiju američkog Juga, a ujedno i eksperimentalni, inovativni roman struje svijesti koji može stati uz bok Joyceovom Uliksu. Radikalnost faulkneovske inovacije je vidljiva i po tom što je, esencijalno, sav roman sadržan u svijesti idiota Bennjya. Tom je djelu poput slike u ogledalu suprotstavljen roman o krajnje siromašnoj seljačkoj porodicii Bundrenovih, "Kad ležah na samrti", 1930, koji se sastoji od unutarnjih monologa muža i (umiruće) žene, njihove lude, vizionarske i ekstravagantne djece i susjeda, a radnja kulminira u mitsko-grotesknom, ali primitivno i tvrdoglavo ustrajnom prevoženju majčinog lijesa na daleko groblje u doba velike poplave. Posebno je šokantno "Svetište", 1931, u kojem impotentni gangster Popey kukuruznim klipom siluje otmjenu i izazovnu Temple Drake te s njom živi u bordelu u Memphisu. Andre Malraux je nazvao "Svetište" prodorom grčke tragedije u kriminalni trivijalni roman. Slijede "Svjetlost u augustu", centriran oko tragičnoga lika Krista-Sotone, heroja zločinca Joe Christmasa, opsjednutoga hipernadraženom rasnom sviješću i samomržnjom zbog sumnje da ima crnačke krvi; taj roman istovremeno sadrži i najpotresniju ljubavnu priču u Faulknerovu opusu i prikaz otrovnoga bujanja vjerskoga fanatizma, te "Abšalome, sine moj!", 1936, tehnički nerazmrsiv splet opsesivnoga unutarnjeg monologa mladog Quentina Compsona i trostrukoga narativnog prenošenja verzija priče o usponu i padu Thomasa Sutpena u doba prije, tokom i poslije Američkoga građanskoga rata- radnja se događa pola vijeka prije same pripovijesti o usponu i padu Juga kao kao zasebne civilizacije. Taj roman, koji je sam pisac smatrao svojim najvećim ostvarenjem, "najfaulknerskiji" je iskaz autorov o Jugu, ljudskoj sudbini i životu uopće. "Zaselak",1940 prvi je svezak "trilogije" o obitelji Snopes, groteskno prikazanih i karikiranih pripadnika razgranatog plemena "bjelačkog šljama" i njihove najezde na Jefferson pod vodstvom Flema Snopesa, koji u preostala dva dijela, "Grad",1957 i "Palača",1960, preuzima banku i postaje vodeća ličnost u Jeffersonu sve dok ga ne ustrijeli prevareni rođak. I u toj trilogiji, koja sadrži više političke satire i društvene kritike, a manje mitske veličine i tragičnoga raskola no što je uobičajeno kod njega, Faulkner ostaje majstorom: uza svu detaširanost i sarkazam, trilogija obiluje nezaboravnim scenama i likovima među kojima dominiraju Faulknerov alter ego, advokat Gavin Stevens i njegov prijatelj, zdravorazumski i humani prodavač V.K.Ratliff (kasnije se ispostavlja da V.K. stoji za Vladimir Kirilovič - još jedan Faulknerov ironijsko-humani komentar u doba mahnitanja makartizma i hladnoga rata). Od kasnijih su romana poznatiji "Uljez u prašinu", 1948, mješavina detektivske priče i pomalo didaktične pripovijesti protiv rasnoga grijeha Juga utjelovljenog u linčovanju , "Bajka", 1954, alegorijska historija koja rekreira hrišćanski mit, smješten u rovove 1. svjetskoga rata u Francuskoj, te "Lupeži", 1962, posljednji roman, objavljen tik pred piščevu smrt, lahka pripovijest protkana nostalgijom za prošlim vremenima. Ta se djela inače smatraju slabijim i moralizatorskim iskazima autora koji je u to doba izgradio personu južnjačkoga gospodina liberalno-humanističkog svjetonazora. No, u velikom, tragičnom razdoblju Faulknerova stvaralaštva, koje je trajalo od konca dvadesetih do sredine četrdesetih, pojavila su se i djela hibridnih oblika: u "Divljim palmama", 1939, autor modernu gradsku priču o tragičnoj ljubavi prepleće s komičnim narodskim "epom" o doživljajima nevino osuđenog robijaša za velike poplave. Neke je pak zbirke novela objavio kao "romane": "Nepobijeđeni", 1938, (Faulknerov "vestern" i njegovo najpristupačnije djelo), te kronika bogate farmerske obitelji McCaslin "Siđi, Mojsije", 1942, zapravo zbirka povezanih pripovijedaka u kojima se ističe "Medvjed", prikaz obrednog lova na drevnog medvjeda, simbola iskonskog poretka u prirodi. U tom je smislu zanimljiv i "Rekvijem za opaticu", 1951, sastavljen od dramskih i proznih segmenata. Faulkner je objavio i nekoliko zbirki novela te razgovora sa studentima na raznim univerzitetima (Virginia Tech, Nagoya), a posmrtno su izišli neki početnički radovi te izabrana pisma. (wikipwdia)