Gargantua i Pantagruel 1,2

Za Rabelaisovo su pripovijedanje karakteristični bogatstvo zgoda i detalja, njihova uvjerljivost i vjerodostojnost, raznolikost postupaka i nadasve lakoća u izražavanju. Iako ima dovoljno dokaza da je svoje tekstove pomno dorađivah, oni se doimaju kao da ih je pisao bez razmišljanja, kao da su ispod njegova pera izlazili sami od sebe, kao da ih je pisao da bi se zabavio i odmorio (on se uvijek smije prvi i najglasnije) i kako bi, kroza smijeh, kazao istinu u lice zlima, luđacima i cjepidlakama...

Klasično djelo svjetske književnosti, djelo furioznoga ritma i otkačene genijalnosti, grandiozna je groteska prožeta vitalističkim svjetonazorom o čudesnim doživljajima i djelima dvojice divova. Pantagruelizam, ili drugo ime za takav svjetonazor, beletrističko-enciklopedijska je posljedica Rabelaisova ostrašćenoga zanimanja za ljude oko njega i za ono što oni u svojoj, bogougodnoj nesavršenosti čine. Oko realnoga, svakodnevnog pantagruelizma gradi Rabelais istovremeno eruditsko i parodijsko djelo, u isti mah stvar posve neozbiljnu i ozbiljnu, knjigu začudne mašte, opscene komike i nezamislivih dosjetaka, razigranoga jezika začinjenog sočnim psovkama i nenadmašivim igrama riječi. S druge strane, nudi Rablais i duhovni pantagruelizam koji je odnjegovan na temeljitom poznavanju antičke književne i kulturne baštine i antidogmatskom mišljenju: u tom smislu, Rabelais progovara gotovo moralistički o najvažnijim pitanjima humanističke tradicije.