Gospine trešnje: istinita priča (Zlatni danci II)

II. knjiga zbirke Zlatni danci

Jagoda Truhelka danas je poznata kao hrvatska spisateljica za djecu, iako je istraživala i pisala o različitim temama. Njezin život bio je predan radu i dužnostima nastavničkog zvanja u raznim gradovima, a posebno nadahnuće za svoj cjelokupni rad nalazila je u djelima klasične filozofije.

Rođena je u Osijeku 5. veljače 1864. godine kao prvo dijete u obitelji. Njezin otac Antun Vjanceslav Truhelka, podrijetlom Čeh, na nagovor Ivana Filipovića i Stjepana Basaričeka došao je u Hrvatsku da bi osnažio tadašnju učiteljsku službu. Nakon smrti oca obitelj Truhelka odlazi u Zagreb te Jagoda tamo završava trogodišnju Učiteljsku školu u kojoj posebno ističe Stjepana Basaričeka, prvaka hrvatske pedagogije i očeva prijatelja iz mladosti. Isprva je radila kao namjesna učiteljica u donjogradskoj Djevojačkoj školi u Osijeku, a po završetku ispita za učiteljicu Više pučke škole (kasnije Građanska škola) odmah je imenovana ravnateljicom Više djevojačke škole u Gospiću.

Unatoč nedostatku iskustva i sumnji u vlastite sposobnosti, putem mnogih pokušaja, uspjeha i neuspjeha, uspjela je voditi školu. Upravo su u Gospiću počela nastajati njezina prva književna djela. Za vrijeme dugih zimskih večeri kada su kuće bile zatrpane snijegom, nakon ručnog rada i sviranja glasovira, posezala je za papirom da “porazgovara sama sa sobom”. Tako je nastala Novela u snijegu koju je anonimno poslala u Vijenac, ali nije bila objavljena. Unatoč tome nastavila je pisati.

Nakon sedam godina službe u Gospiću, rad nastavlja u novoosnovanom Ženskom liceju u Zagrebu (kasnije Kraljevska ženska realna gimnazija). Kada joj nakon devet godina stiže ponuda za mjesto ravnateljice škole u Banja Luci, prihvaća je bez kolebanja. Početak rada u Višoj djevojačkoj školi u Banja Luci nije bio nimalo lak, zvali su je čak “divljačkom školom”, mještani su nerado slali žensku djecu u školu te je bila potrebna velika taktičnost. Zajedno s kolegicama radila je na preuređenju škole, iznutra i izvana, organizirale su dobrotvorne koncerte i priredbe, a s učenicima su u predstavi Ivica i Marica nastupile čak i u sarajevskom kazalištu. U ljeto 1910. ministarstvo joj je odredilo premještaj u Sarajevo. U tom razdoblju počeli su se osjećati nemiri, počeo je Prvi svjetski rat. Zdravlje joj je bilo narušeno, no ipak je još pet godina radila, a potom je zatražila umirovljenje te se nakon petnaest godina rada u Sarajevu vratila u Zagreb. Tamo joj se vratilo zdravlje i snaga.