Klub "Knjiga znanja"

Prijava registriranih članova

 

 

 

Imati Hrvatsku - Paradoks jednog obećanja

  
Autor:Ivo Paić
Izdavač:Naklada Jesenski i Turk
  
ISBN:978-953-222-391-0
Format:23 cm.
Uvez:meki
Broj stranica:    364
Godina izdanja:    2011
 

 
Cijena:  160,00 kn
Popust:  24,00 kn (15%)
  
Vaša cijena:  136,00 kn
 
 
 
Imati Hrvatsku
 
Imati Hrvatsku

Ova je knjiga rezultat dugog i koncentriranog istraživanja o hrvatskom društvu o kojem autor govori na doista misaon način. Njegova slika Hrvatske realna je po svojoj empirijskoj podlozi i nekonvencionalna po pojmovnom-teoretskim i stilskim obilježjima. U sintetičkom i analitičkom smislu ovo se djelo razlikuje od većine radova o toj temi i vrlo je značajan prilog znanstvenom istraživanju. Ono je poticajno za studij nekih akademskih područja i za razumijevanje protuslovlja hrvatskoga društva; također, pristupačno je širem čitateljstvu, koje će sadašnje stanje stvari moći usporediti s ranijim (pa i vlastitim) predodžbama o tome što znači – imati Hrvatsku. Od izvrsnih objekcija o javnom mnijenju i sjajnih sintagmi o Mi-identitetima, Situaciji i vremenu-prostoru povijesnog, do sintetičkih sintagmi o kapitalskom društvu i nacijama u (za)danu kretanju, autor razgrađuje idejno-povijesno tijelo političko-socijalnog i ideološkog fenomena kao praksu ideologije obećanja da će Hrvatska biti onakva kakvu smo Mi (građani) željeli i očekivali. Ivo Paić, sveučilišni profesor, objavio je niz rasprava, studija i članaka iz područja filozofije politike i kritike ideologije: Proizvodnja ideologije (Prilog mišljenju prepreka samosvijesti), Mišljenje/djelovanje, Sloboda i strah (Hermeneutika predziđa – ogled o iskustvu svijesti hrvatskoga narodnog opstanka), Ruža i križ (Ogledi o ideologijskom usmrćivanju jezika i čovjeka) i dr. RECENZIJE (...) Na samom početku, u uvodnom dijelu, najavljeni su i postavljeni nosivi temati-ideje, koji za autora, u političko-zbiljskom i povijesnom diskursu, imaju dva poticaja u događanju hrvatske povijesti novijeg datuma: izrijek predsjednika povodom međunarodnog priznanja Hrvatske - imamo Hrvatsku - i novinski komentar izvješća o stanju nacije: 77 posto Hrvata, koji drže da je „opstanak nacije osnovni zadatak svakog od nas“, te niz drugih izričaja koji su istaknuti u medijima ili političkim istupima, a koji proizlaze iz prva dva gore navedena izrijeka, bilo kao njihova varijacija bilo kao njihova diskurzivna podvrsta. Ova dva empirijska poticaja, naoko benigna svakodnevnoj svijesti, osim što predstavljaju nosive ideje čitave građe knjige, premrežene još drugim sličnim vrijednosno-emocionalnim suglasjem javnog mnijenja i političkog govora, u ovoj knjizi ne dobivaju samo nekakav intrigantni komentar, nego postaju okosnica značajnog spekulativnog misaono zdanja u kojem se vrijednosni obrati i kritičke razine međusobno nadilaze. Sam autor na početku naglašava kako rečenicu jednog obećanja („imamo Hrvatsku“) i jednog podatka („sedamdeset sedam posto Hrvata“) ne analizira tematski (fenomenski), a niti se vodi pojmovnom strogošću takve izvedbe. Ono što autora vodi u izlaganju građe koja nastaje rastom takoreći sebe same, jeste interes za onu vrstu kritičkog rastvaranja teksta, kojega u političkom i povijesno spomenutom prostoru i vremenu proizvode kontekstualno nastale posljedice navedenih izričaja. A te se posljedice živo kreću u polju javnosti i mnijenja, pamćenja i zaborava, govora i socijabilnosti, itd., te imaju umnožavajuće posljedice u polju vrednovanja i svega onoga što formira ideologiju i ideološka polja. U ovoj knjizi autor na sasvim originalan i jedinstven način prilazi predmetu svog interesa ne zavodeći se intrigantnošću samih navedenih javnih političkih iskaza, niti njegovim trivijalnim posljedicama. One ga ne zanimaju na razini „političkog trača“, niti ga se njihova intriga, glede političnosti njihova doslovnog značenja, uopće dotiče. On za njih ne traži mjesto njihova potvrđivanja niti osude, njihovo vrijednosno ili kakvo drugo određenje. On čitav njihov diskurs provlači kroz gusto i teško prohodno rastvaranje značenja u kojem izričaji nastaju i takoreći istovremeno nestaju u artikulaciji povijesnog horizonta tzv. Situacije. A ta vrsta kritičkog stava u analitici svih njegovih diskurzivnih mogućnosti nadilazi klasični domet kritike i postaje više od toga: de-konstrukcija, ne samo predmeta kojim se autor bavi, nego i sam kritički postupak koji se na njemu oprimjenjuje. Time je metodu svog postupka de-konstrukcije pretvorio i u pristup svom predmetu, koji se na taj način rastvara u jedan nepresušni niz fragmentiranih pojavnosti, detalja i prije svega upitnosti, koji ogoljeni od konstrukta u kojem su nastali, ostaju sami po sebi zastrašujući. Način na koji se u postupku de-konstrukcije pokazuje sama priroda najrazličitijih konstrukata, u ovom je djelu (od javnog mnijenja, medijskih postupaka njegova ispitivanja koje samo ispitivanje provodi neosviješteno proizvedenim- konstruiranim stavom o opstanku nacije kao osnovnom zadatku, do ideologema ljubavi prema domovini, povijesnim konstruktima, nacionalnom identitetu, nacionalnoj simbolici i pojmovanju društva, države, zajednice itd.) izveden snažnim zamahom kroz gusto i jedva prohodno štivo. No, ono raste u jednom čvrstom slijedu vlastitih konsekvenci koje autor slijedi kao logiku dekonstruiranih elemenata, koji se najprije u prostoru i vremenu, zatim i u povijesti počinju kretati gotovo samostalno. Od izvrsnih objekcija o javnom mnijenju do sjajnih sintagmi o Mi-identitetima, Situaciji i vremenu i prostoru povijesnog, koje izmiče političkoj i ideološkoj predodžbenoj moći, do sjajnih sintetičkih sintagmi o kapitalskom društvu i nacijama u (za)danu kretanju, preko prostora cijelog teksta, autor je izvršio razgradnju jednog ideo- povijesnog društvenog tijela u slici specifičnog političko-socijalnog i ideološkog fenomena kao paradoksa. Što je hrvatski paradoks? Privid da je budućnost vrijeme-prostor ostvarenje želje - obećanja; to je začetak samog paradoksa koji se razvija sve dublje i dublje do samog autizma: „Zato su ideologija nepromjenjivog nacionalnog identiteta i dogmatizam želje obećanja autistični nazori“... Samo obećanje (imamo Hrvatsku), rastavljajući sadašnjost od jedne prošlosti, povezujući „dogmatizmom želje“ sadašnjost sa budućnošću, potpuno je slijepo za ono što se u zbiljskom vrijeme-prostoru zbiljski događa. Time se mora dogoditi da budućnost postaje vrijeme-prostor u kojega se naša želja upisuje i tako ga kolonizira i kodira kao vlastitu stvarnost. Od tuda dalje kreće sve ono što postaje poprištem samog paradoksa, pri čemu se on ne problematizira, kao što se ni u samom izričaju što i kako Hrvatske ne stavlja u vidokrug pitanja. Time se struktura konstrukata umnaža samom sobom. Što sve može značiti: imamo Hrvatsku, obrazlaže čitava knjiga. Ona na jedan spekulativno gust način, upravo postupcima dekonstrukcije pokazuje dokle dospijeva prisvajanje Hrvatske u ideologijskim naljepnicama, njenim desničarskim nacionalizmima, redukcija Hrvatske na sadržaj nacionalne države (prevlasti što nad kako), itd. Što pak, posebno znači imati Hrvatsku unutar ili izvan Europe, Hrvatsku blokiranih potencijala, nesposobnu da odgovori postojećoj verziji ubrzanja povijesti i njegovih učinaka unutar liberalnog kapitalizma danas, Hrvatske, koja karikaturalno priziva srednjovjekovne konstruirane veličine, a koju u sadašnjosti ne samo na razini metafore, nego zbiljski prisvaja tajkunsko-mafijaška klika, pokazuje se u ovoj knjizi ne na klasično kritički način, (kakav je, uostalom prisutan u kritičkim medijima i kritičkoj javnosti) nego daleko snažnije, ali i teže čitljivije i dramatičnije unutar dekonstrukcijske metode kritički postavljenih sastavnica spomenutih diskursa. Zato ovdje posebno naglašavam da se tekst ne upire na puke empirijske zgode koje opisuju stanje Hrvatske, niti su one u takvom obliku predmetom autorova interesa, nego na posljedice konstrukata (posebno ideologijskih) iz kojih naviru najrazličitiji slučajevi kao slika samog paradoksa. Autoru nije stalo do toga da posebno ističe na koji način se ideologijski shvaća sam paradoks, niti je tekst pisan u smislu upozorenja političarima da „paze na ono što govore“, nego do stanja koje paradoks proizvodi, do uvida u ono što on naziva Situacijom, koja ili upija ili odbija ono što je vremenski-prostorno u polju političke i socijabilne stvarnosti moguće. Na jedan teorijski poseban način, ostajući kroz tekst cijele knjige na onto-povijesnoj razini rasprave o svom predmetu, pitanja budućnosti i onog što je moguće postavlja s najvećim oprezom, postavljajući na kraju pitanje :“Što je vrijeme strasti za danas u Stvarnosti trajanja bez alternative?“... Odgovarajući na pitanje s mudrom mjerom opreza i istančanim odnosom spram zamki ideologema i brzoplete bahatosti koja voli raspolagati budućim kao kolonijom vječne sadašnjosti, autor oprezno tek nabacuje okvir jednog odgovara: ona nije opterećena strašću za prošlo ni buduće, a ne treba joj ni strast za danas kao obećanje budućnosnog. Treba osvijestiti „danas“ kao lažni prezent, i vjerojatno još mnogo toga, na onaj isti način na koji je ova izuzetna analitika datosti i zadanosti najrazličitijih konstrukata doprijela. A za to potrebno je izuzetno obrazovano i stoičko strpljenje, kao i izuzetna spoznajna odlučnost. Autorova dekonstrukcija ne samo povijesnog konteksta vremena i prostora, u ovoj knjizi ne najavljuje posebne perspektive. To je tekst pun gorke težine o stanju svijesti jednog konkretnog prostor-vremena naroda koji u krivo vrijeme, na krivi način, naivno ideologizirane svijesti „ulazi u povijest“, a koja ubrzavajući se, na samom horizontu nabačenih obećanja, ništi sve ono što sama izriče. U cijelom tekstu knjige autor se, postupcima svoje osebujne analitičke dekonstrukcije obilato i svrhovito služi uzorima u filozofiji kao što je Friedrich Nietzsche, kao i onima u filozofsko-teorijskoj političkoj misli danas, koji su na tom području ne samo recentna literatura, nego i nosioci takovog smjera filozofiranja, a među njima prije svega Jacques Derrida, a zatim i ostali: Gilles Deleuze, Alain Badiou, Jurgen Habermas, Roland Barthes, Paul Ricouer, Jean-Luc Nancy i niz drugih (vidjeti korištenu bibliografiju). U spomenutih autora, kojima se obilato služi u argumentaciji i potkrepljivanju svojih misli, autor nalazi sugovornike s kojima svesrdno dijeli svoje ideje i nagnuća, i koji mu na svestran način pomažu razložiti ovu, s obzirom na metodu, veoma složenu materiju. Na kraju treba istaknuti da autor ovim djelom na svojstven način potvrđuje i nastavlja svoj tematski misaoni tok. Nakon djela: „Proizvodnja ideologije“, „Ruža i križ“, „Sloboda i strah“ ova najnovija knjiga o „Ideologiji obećanja i hrvatskom paradoksu“, ovog filozofskog majstora na polju analitike ideologije i ideološke svijesti, predstavlja krunu njegovih misaonih napora. Kao izraziti filozof analitike ideološkog diskursa, on se već u prvo navedenoj, a po mom sudu posebno u drugo navedenoj knjizi (Ruža i križ) potvrdio kao onaj mislilac koji je u nas najdalje dopro u osmišljavanju i suvremenoj artikulacije ideologije kao moći koloniziranja životnih svjetova pojedinca i skupina. Zato je i u ovoj knjizi ideologija za sebe najbriljantije izvedena dionica, i zato je ona u cijelom tekstu mogla odigrati nosivu ulogu njegove izvedbe. Na kraju, posebno naglašavam da osim originalnosti i jedinstvenosti teksta ove knjige, ona svojom temom ulazi u samu jezgru aktualnosti osmišljavanja naše povijesno-političke Situacije. Nema u nas danas knjiga koje se trude oko artikulacije onoga „što nam se događa“, ne samo u nacionalnom korpusu, nego ukupnoj sudbini nacionalnog prostor-vremena, iako se Hrvatska nalazi pred odlučujućim događajem (Europska unija), koji će ju stubokom izmijeniti u narednom povijesnom razdoblju. Gordana Bosanac (iz recenzije)
Pošalji upit za knjigu:
Imati Hrvatsku

 
 

 

Pošalji prijatelju link do knjige:
Imati Hrvatsku

 
 
 

 
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
 
Znakovi postmodernog grada
 
Srećko Horvat
 
 
99,00 kn
Živi Marx
 
 
79,00 kn
70,00 kn
popust
 
11 %
Utopija i inauguralni paradoks
 
Gordana Bosanac
 
180,00 kn
144,00 kn
popust
 
20 %
Umijeće jednostavnosti
 
 
 
60,00 kn
U stupici svijesti
 
 
170,00 kn
130,00 kn
popust
 
24 %