Kad se ima kome dati
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Kad se ima kome dati
Već prvom knjigom "Divlja sloboda" Anja Šovagović Despot pokazala je da je izvrsna pripovjedačica koja zna zahvatiti dublje probleme hrvatskoga kazališnog života, ali i artikulirati ključna mjesta vlastite emocionalne biografije, što se zapravo u njezinu slučaju prepleće. Tako se i ova knjiga sastoji od dvaju tematskih blokova: u jednome od njih autorica pripovijeda o sebi, o obitelji u kojoj je odrasla, ponajprije o ocu Fabijanu Šovagoviću, a u drugome donosi svoja razmišljanja o smislu kazališta, glumcu, ulogama koje je radila. O Šovagoviću govori kao o roditelju, impulzivnom i strasnom, namrgođenom i svojeglavom, koji u kuću nije donosio emocije s kazališne pozornice, nego ih je posredovao u njihovoj najčistijoj manifestaciji. Eseji o kazalištu pak imaju trajnu vrijednost: premda je riječ o osobnim iskustvima koja se ne mogu mehanički primijeniti poput gotovoga recepta, komotno mogu novim generacijama poslužiti kao svojevrsni "udžbenik glume", ponajprije zbog stajališta koje autorica zastupa i načina na koji o glumi razmišlja. U nekoj nesagledivoj budućnosti oni će nedvojbeno biti dragocjen teatrologijski dokument koji će pomoći da se sagleda prošli trenutak, ne samo kad je riječ o njezinu obolu hrvatskom teatru nego i o tom teatru uopće, o stranputicama i zabludama, ali i o trenucima kad je u potpunosti ispunjavao svoju funkciju.
Već prvom knjigom "Divlja sloboda" Anja Šovagović Despot pokazala je da je izvrsna pripovjedačica koja zna zahvatiti dublje probleme hrvatskoga kazališnog života, ali i artikulirati ključna mjesta vlastite emocionalne biografije, što se zapravo u njezinu slučaju prepleće. Tako se i ova knjiga sastoji od dvaju tematskih blokova: u jednome od njih autorica pripovijeda o sebi, o obitelji u kojoj je odrasla, ponajprije o ocu Fabijanu Šovagoviću, a u drugome donosi svoja razmišljanja o smislu kazališta, glumcu, ulogama koje je radila. O Šovagoviću govori kao o roditelju, impulzivnom i strasnom, namrgođenom i svojeglavom, koji u kuću nije donosio emocije s kazališne pozornice, nego ih je posredovao u njihovoj najčistijoj manifestaciji. Eseji o kazalištu pak imaju trajnu vrijednost: premda je riječ o osobnim iskustvima koja se ne mogu mehanički primijeniti poput gotovoga recepta, komotno mogu novim generacijama poslužiti kao svojevrsni "udžbenik glume", ponajprije zbog stajališta koje autorica zastupa i načina na koji o glumi razmišlja. U nekoj nesagledivoj budućnosti oni će nedvojbeno biti dragocjen teatrologijski dokument koji će pomoći da se sagleda prošli trenutak, ne samo kad je riječ o njezinu obolu hrvatskom teatru nego i o tom teatru uopće, o stranputicama i zabludama, ali i o trenucima kad je u potpunosti ispunjavao svoju funkciju.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
