Jarčeva pjesma

Prvo da razjasnimo prezime. Konstantin Vaginov rođen je u Sankt Peterburgu 1899. kao Konstantin Vagengejm (njemački Wagenheim) u obitelji potpukovnika žandarmerije i imućne kućevlasnice. Pohađao je elitnu peterburšku gimnaziju, čitao povijest, pisao pjesme, bavio se numizmatikom, skupljao sve i sva, od omota bombona do prostih grafita iz gradskih nužnika, od djetinjstva govorio francuski, a 1917. upisao je pravni fakultet. No ubrzo je mobiliziran u Crvenu armiju i poslan na bojišnicu; u građanski rat, u revoluciju.

U rodni grad vraća se nekoliko godina kasnije, ali ne kao pobjednik, slabodobitno, na stvarnom ili metaforičkom konju, već više kao poraženi. Svijet koji je ostavio, svijet u kojem je živio više nije postojao. Grad koji je ostavio, taj „ruski prozor u Evropu“, više nije bio isti. Kad su Vagengejmovi bili Wagenheimovi i Sankt Peterburg je imao njemačko ime. Kad je Peterburg dobio rusko ime Petrograd, i obitelj je rusificirala prezime. Dvadesetih Petrograd je postao Lenjingrad. I postrevolucionarni Vagengejm mijenja ime. Svoju prvu zbirku pjesama, „Putovanje u kaos“ (1921.), objavljuje pod prezimenom – Vaginov. Petrograd s drugom promjenom imena odlazi na revolucionarno izvorište; Vagengejm s promjenom prezima odlazi na univerzalno izvorište. Jer svi smo mi – Vaginovi. I Konstantin, i osnivač Peterburga Petar Veliki, i vođa revolucije Lenjin, i svatko ikada rođen.

No manifestni povratak na ishodište za Konstantina Vaginova prije svega je povratak u predrevolucionarni, predratni grad svog djetinjstva i svoje mladosti. Grad koji je bio maternica specifične kulture. Godina 1917. razdjelnica je svjetova. S jedne strane je svijet kočija, aristokracije, žandarmerije na konjima, visoke kulture. S druge je svijet tvornica, elektrifikacije sela, opismenjavanja seljaka, milicionerki sa šapkama, i umjetničkih avangardi. U „Jarčevoj pjesmi“ (1928.), prvom romanu Konstantina Vaginova, mladi pjesnici i intelektualci u postrevolucionarnom Peterburgu sudjeluju u prevratničkim umjetničkim gibanjima, ali ne prestaju sanjati nestali svijet, onaj u kojem su rođeni, u kojem su proveli djetinjstvo i mladost. Svako sjećanje povratak je u drugu kulturu, a njeno ishodište je – Peterburg.

Vaginovljev „nepoznati pjesnik“ prisjeća se kočija, vratara koji bi pritrčali i s poštovanjem otvorili vrata kada bi se kočija zaustavila, majke koja sjedi s cvijećem i kutijom bombona u krilu, dječaka do nje u bijelom odijelu i bijelim čizmicama od glas-kože; prisjeća se atmosfere „opće usiljenosti i dotjeranosti“… Pobjeda boljševizma uspoređuje se s prvim stoljećima kršćanstva. To uključuje i kulturnu perifernost. „Nova religija uvijek se pojavljuje na periferiji kulturnog svijeta… Kršćanstvo se pojavilo na perferiji grčko-rimskog svijeta… Islam se pojavio kod nomada…“ U gradu svi čitaju Spenglera. Prijatelji i poznanici se susreću na ulicama i ponavljaju: „Zapad propada, truli. Ode kultura – civilizacija odlazi…“ I pritom uzdišu. Pate. Nepoznati pjesnik je i opjevao propast Zapada: „O, kako sam tužan, pada mrki mrak / Na daleki Zapad, svetih čuda kraj.“

„Svetih čuda“ više nema u Lenjingradu; ona su ostala u Peterburgu. Kraj je došao. Ali i dalje se živi. I crno proljeće je proljeće. Uostalom, kažu neki filozofi, „inteligentan čovjek duhovno ne živi ni u jednoj zemlji, nego u mnogima, ne živi u jedom vremenu, nego u mnogima, i može izabrati bilo koju propast…“ „Jarčeva pjesma“ roman je o duhovnom egzilu. Iza likova „Jarčeve pjesme“ kriju se neki prepoznatljivi akteri postrevolucionarne scene (među njima i Bahtin). No prije nego odrazi stvarnih pjesnika i filozofa oni su „kompleksne tvorevine koje nose kulturno pamćenje“, kako u pogovoru kaže prevoditeljica i urednica Irena Lukšić. Preuzeto:MV