Tekst koji se nalazi pred čitaocem pokušaj je cjelovitog prikaza i historizacije hrvatske likovne kritike. Razdoblje od 1868. do 1951. odabrano je kao karakteristični uzorak vremena, određen prvim pojavama likovne kritike u ovoj sredini šezdesetih godina prošlog stoljeća, raspadanjem statične, jednoznačne epohe historizma i izrazitim stilskim polimorfizmom moderne koja, paradoksalno, završava vlastitom suprotnošću totalitarnih obrazaca i, konačno, krajem dominacije ideologizirane slike svijeta. S težištem na strukturalnom jedinstvu kritike i njezinog predmeta, nastoji se pokazati zašto i kako je hrvatska likovna kritika u navedenom razdoblju svojim temama, vrednovanjima, zabludama, traumama, sukobima, pretpostavkama i načinima na koje je stvarala svoje sudove najživlji govorni jezik umjetnosti o sebi. Budući da likovna kritika i umjetnička produkcija neprestano međusobno izmjenjuju uloge subjekta i objekta, njihov je odnos nemoguće jednoznačno definirati. Ipak, moguće je i potrebno odrediti hrvatsku likovnu kritiku kao jednu od bitnih konstanti tradicije kulture na ovim prostorima.