Šljivari

Kralj Bela o kojem je Šenoa spjevao "Šljivare", bio je od 1220. do 1226. god. herceg Hrvatske i Dalmacije, a iza smrti svog oca kralja Andrije od 1235. do 1270. kraljevao kao hrvatsko-ugarski kralj pod imenom Bela III. (ugarski IV.). Godine 1241. provalili su Tatari (Mongoli) u Ugarsku i pobijedili vojsku kralja Bele, koji je tada pobjegao u Hrvatsku sve do Splita, Klisa i Trogira, kuda su za njim pošli i Tatari, no ne mogoše ga uhvatiti te se vratiše odakle su i došli. Kralj Bela mogao se tada lijepo vratiti svojoj kući. U to su vrijeme podignute u Hrvatskoj tvrđave Kalnik, Medvedgrad, Okić i dr. U narodu je s podizanjem tvrđave Kalnik nastala priča koju je Šenoa tako lijepo opjevao u "Šljivarima" i prodičio ime naših hrvatskih seljačkih plemenitaša - šljivara.

Hrvatski književnik August Ivan Napomuk Eduard Šenoa rođen je 14. studenog 1838. u Zagrebu u Vlaškoj ulici na kućnom broju 43, od oca Vjekoslava i majke Terezije (rođ. Rabač). Obitelj Šenoa bila je germanizirana obitelj češko-slovačkog podrijetla. Otac mladog Augusta bio je Čeh, a majka Slovakinja. U roditeljskom je domu stekoa prvu ljubav prema umjetnosti jer otac je rado posjećivao koncerte i kazalište, a majka je voljela književnost. Otac Vjekoslav (pravim imenom Alois Schönoa) bio je bio je slastičar zagrebačkih biskupa Alagovića i Haulika. On nikada nije dobro naučio govoriti hrvatski, a i sam Šenoa kao dječak svoje je prve pjesme pisao na njemačkom jeziku.

Mladi će Šenoa maturirati (1857.) na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji i upisati se na Pravoslovnu akadmeiju. Od listopada 1859. studij će nastaviti u Pragu gdje će ostati sve do 1865. Kako na vrijeme nije položio sve ispite uskraćena mu je novčana pomoć i Šenoa se počinje baviti novinarstvom kako bi si osigurao novčane prihode. Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redkacijama listova Glasonoša i Slawische Bläter. U Zagreb se vraća 1866. i radi u redakciji lista Prozor. Dvije godine kasnije (28. ožujka 1868.) postaje gradski bilježnik, a 20. lipnja iste godine vjenačo se sa Slavom Ištavnić. Otprilike mjesec dana kasnije (24. kolovoza 1868.) imenovan je umjetničkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta, a 1870. postati će dramturg u istom kazalištu.

Njegov prvi roman Zlatarovo zlato objavljen je 1871. Dvije godine kasnije (1873.) postao je gradski senator te stoga napušta kazalište. Godinu dana kasnije (1874.) započinje uređivati vodeći hrvatski književni časopis Vijenac. I to će raditi sve do svoje smrti. U braku sa Slavom Ištavnić imati će dva sina (Branimir i Milan). Branimir će (1879.-1939.) postati slikar, gravar i dugogodišnji nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu. Dok će Milan (1869.-1961.) krenuti očevim stopama pišući drame, pripovjetke, romane i sl. No, prvenstveno će biti geograf i profesor zagrebačkog Sveučilišta.

Franjo Marković navodi u svojoj studiji iz 1892. da je Šenoa ležeći bolestan i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću što ga je namjeravao provesti u Italiji. Vjerovao je u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, a onda je najednom predosjećajući kraj, zavapio: "Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!" Ostavio je u rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana, a posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu, dan prije smrti, bila je: "Hrvat".O Augustu Šenoi Matoš je imao izrazito visoko mišljenje: "Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom." Literarni povjesničar Slavko Ježić o Šenoi je rekao: "S njime počinje moderna hrvatska književnost." August Šenoa preminuo je 13. prosinca 1881. u Zagrebu.