Klub "Knjiga znanja"

Prijava registriranih članova

 

 

 

Međimurje - Hortus Croatiae

Autor:Dragutin Feletar - Nikola Žulj
Izdavač:Izdavačka kuća Veda
  • Križevci
  
ISBN:978-953-8299-00-1
Format:29 x 24 cm
Uvez:Tvrdi s ovitkom
Broj stranica:    112
Godina izdanja:    2019
Ilustracije:    Više od 120 kolornih fotografija
 
 
Cijena: 180,00 kn
  
 
 
 
Međimurje - Hortus Croatiae
 
Međimurje - Hortus Croatiae

Ova fotomonografija Međimurja rađena je na način kao što se obrađuje vinograd s plemenitim sortama vinove loze: s naklonošću i brižno, s pažnjom i ljubavlju. Zato se nadamo, da će vam plod ovoga truda pružiti užitak koji je nama pružao rad na ovoj knjizi. U svom jezičnom sloju knjiga je nastala sažimanjem i odabirom ključnih činjenica koje akademik Feletar, sentimentalno vezan za Međimurje ali i njegov vrstan poznavalac, niže začuđujućom lakoćom u jednom tečnom i živopisnom tekstualnom tkanju.
U svom vizualnom sloju knjiga obiluje fotografijama koje svojom neposrednošću i dojmljivošću odaju oči zaljubljenika u međimurski pejsaž i ljude Međimurja, u njihovu materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. Bez pretjerivanja se može reći: ovo je knjiga koja ima dušu.

Sadržaj:

  • Sentimentalno putovanje Međimurjem – umjesto predgovora
  • Međimurje – zemlja i ljudi
  • Mistično međimursko srednjovjekovlje
  • Insula Zeriniana
  • Doba Althana i Feštetića, vojna bana Jelačića 1848. i oslobođenje Međimurja 1918. godine
  • Ponositi meštri ceški i stara dravsko-murska zanimanja
  • Sakralna i profana graditeljska baština
  • Poticaji bogate nematerijalne baštine
  • Međimurje – privlačan kraj za turizam
  • Osnovna literatura (uži izbor)

Toponim Međimurje (Medjimorje) zapravo znači – otok, a stanovnici su otočani ili Medjimorci. Oni žive u kraju opkoljenom vodom. O takvoj toponimiji izvješćuju i zemljovidi starih kartografa iz 16. i 17. stoljeća. Na nekim od njih Međimurje se jednostavno naziva – Insula, dakle Otok. I svi drugi starinski nazivi uključuju riječ otok, kao što su Insula Muro Dravana, Insula inter Muram et Dravam ....
Taj otočni položaj, ta zaokružena prirodna cjelina, pogotovo smještena na vječnoj granici ili raskrižju naroda, dala je Hrvatima u Međimurju snagu i poriv ne samo za vjekovni opstanak na tom komadiću zemlje nego i za kreiranje specifičnosti i vrijednosti međimurskog osebujnog mentaliteta i identiteta.

Iz sadržaja knjige

… Još je 1752. znameniti hrvatski pisac, učeni pavlin Josip Bedeković, Međimurje nazvao Hortus Croatiae, odnosno rajski hrvatski vrt, a u dobro uređenom vrtu ima svega – od ljepote zelenila do domaćeg, narodnog blagovanja.

O Muri i Dravi ...

U vrteku med dvije rijeke oduvijek je funkcionirala simbioza čovjekove svakodnevice i prirodnoga ritma rijeka. Uz Dravu i Muru ovdje se rađalo, raslo, živjelo i umiralo. Rijeke su donosile mnoge darove: na vodenicama se mljelo žito za kruh, uz rijeke se lovila riba, žela se trstika za graditeljstvo i zaštitu, rezala vrbova šiba za pletenje košara, sjekla vrbovina i jagnjedovina za ogrjev i pokoju dasku ili letvu, tesao hrast lužnjak za kućne grede, u zamočvarenim gustišima lovili se divlja svinja, zec, patka, fazan, pa i poneki srndać, srna ili jelen, iz rijeka se vadio pijesak i šljunak za zidanje kuća i zavažanje putova. Preko rijeka prevozili su međimurski čoni ili brodi (kompi, skele), a mnoge obitelji kruh su zarađivale mukotrpnim ispiranjem zlatnih zrnaca. Drava i Mura su sve do Drugoga svjetskog rata, a pogotovo do vremena izgradnje makadamskih putova i željeznice, imale vrlo važnu prometnu, povezujuću funkciju. Rijekama se nekad šajkama i splavima (fljojsima) prevozila sva roba, ali i ljudi, stoka i ideje. No rijeke su i u Međimurju znale zamahnuti repom riječne aždaje (pozoja) i dobar dio svojih darova odnijeti u nepovrat u poplavama i eroziji obala. Unatoč svemu priobalno stanovništvo još i danas svojim rijekama tepa naša Drava, naša Mura, dapače Dravica i Murica. Ili kako je zapisao jedan pisac: Drava je kao mati svojega kraja. Iako se Međimurje u 20. stoljeću snažno gospodarski razvilo, sraslost čovjeka i prirode ovdje je ostao stil života.

O ispiranju zlata ...

… Maštu osobito pobuđuje staro dravsko zanimanje – ispiranje zlata. Dravske produjine (sprudovi) mati su zlata i zlatara. Goleme dravske bujice na prijelazu iz pleistocena u holocen nanijele su nepregledne količine šljunka i pijeska u ovaj dio Panonske nizine. Izvorište toga materijala, a s njime i čestica zlata, nalazi se u Alpama. Ova zlatna zrnca erozivnim su se transportom gotovo potpuno očistila od svih primjesa pa se diče naročitom čistoćom (kao što je to zapisano još prigodom zapljene imanja Zrinskih 1670. godine). Zlato spava u dravskim produjinama, a poplave Drave i stalno meandriranje rijeke bude tog zlatnog spavača, erodiraju obale i ostavljaju nanose sa zlatom na nizvodnim sprudovima. Tamo potom dolaze marljivi ispirači zlata koji zlatarskim lopatama premeću kubike šljunka da bi isprali koji gram zlata. I na taj je način Drava stoljećima bila hraniteljica priobalnoga puka. Tehnologija ispiranja zlata stoljećima se nije mijenjala. Tu su velika i mala deska, lopata gledanjka, lopata nametaljka, žajtar za lijevanje vode i pribor za skupljanje i odvajanje zlatnih zrnaca. K tome još ide starinski dravski čon (čamac) te mukotrpni ritual rada i života dravskih vukova – zlatara.
Zlato se najviše ispiralo na toku Drave od Donjeg Mihaljevca do staroga Broda (Ferdinandovca), glavno središte zlatara bio je Donji Vidovec (sijelo stare srednjovjekovne župe Bistrica), dok je mnogo ispirača bilo i iz Donje Dubrave, Svete Marije, Legrada i nizvodnih naselja. Zlatna zrnca (trebalo je preko velike daske prebacati i do četiri kubika šljunka da bi se odvojilo oko 10 000 svjetlećih ljuskica koje su činile gram zlata) ispirala su se ovdje na Dravi zasigurno već u srednjem vijeku, a prikaze ispiranja nalazimo na starim kartama (primjerice u kartuši karte Štajerske iz 1678.), kod polihistora J. W. Valvasora (1689.). Prigodom zapljene zrinskoga blaga u Čakovcu 1670. odnesen je i vrijedan nakit napravljen od čistoga dravskog zlata, a od 1736. uvjete ispiranja i cijene zlatu određivao je posebni carski ured (Goldwascherei). Carica Marija Terezija izdala je 1749. posebni patent o slobodi ispiranja zlata, koji je dopunila opširnijom poveljom iz 1776. godine. Računa se da je ispirače zlata okupljao posebni Zlatarski ceh osnovan u 18. stoljeću u Donjem Vidovcu. Još godine 1939. zlato je na Dravi ispiralo do 300 grupa (pari) zlatara, što znači da se zlatarstvom bavilo više od 600 ljudi. U Donjem Vidovcu od 1946. do 1957. djelovala je i posebna Zlatoispiračka zadruga, a danas se ovim tradicionalnim poslom bavi nekoliko ispirača iz Donjeg Vidovca i Donje Dubrave, dakako samo rekreativno.

O dravskom splavarstvu (fljojsarstvu)

… Dravsko splavarstvo (fljojsarstvo) bilo je važno staro zanimanje priobalnog stanovništva sve do početka Drugoga svjetskog rata. Promet šajkama i splavima odvijao se na Dravi i Muri još od srednjega vijeka, a zlatno doba fljojsarstva datira u razdoblje od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Splavima i šajkama ovim su rijekama fljojsari (dravski mornari) prevozili ponajprije oblovinu i piljenu drvnu građu, ali i drugu robu, pogotovo do izgradnje makadamskih cesta i željeznice. Drvo posječeno na Pohorju i Kobanskom (bogate šume između Dravograda i Maribora), spušteno u dravske lučice (lente) u Dravogradu, Ožbaltu, Javniku, Vureznici, Podvelki, Mariboru i drugdje, Dravom i Dunavom prevozilo se do potrošačkih središta u Ptuju, Varaždinu, Donjoj Dubravi, Osijeku i sve do Beograda i Smedereva. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Dravom je godišnje plovilo i više od 2000 splavi (primjerice, još 1938. godine 1266 fljojsa). Bio je to posao za više tisuća ljudi koji su kruh zarađivali iznimno teškim i opasnim zanimanjem uz specifičan život na rijeci.
Zbog brze i divlje Drave (velikog hipsometrijskog pada korita) na polaznim lučicama formirale su se nešto manje splavi, najčešće dužine do 24 metra, a širine oko 5 metara. U Donjoj Dubravi i nizvodno te su se splavi prepravljale u veće fljojse, dužine i do 33, a širine do 6 metara, kojima se prevozilo i do 120 kubika drvne građe. Prve vijesti o splavarstvu na Dravi nalazimo već u 13. stoljeću, a kasnije je najveća luka (lent) uređena u Ptuju. Luka na Dravi spominje se i u povelji iz 1209., kojom je Varaždin proglašen slobodnim kraljevskim gradom. U 19. stoljeću poslovno središte dravskoga splavarstva postaje Donja Dubrava. Tu je 1828. osnovana tvrtka Ujlaki-Hirschler koja je početkom 20. stoljeća zapošljavala više od 500 radnika.

Pošalji upit za knjigu:
Međimurje - Hortus Croatiae

 
 

 

Pošalji prijatelju link do knjige:
Međimurje - Hortus Croatiae

 
 
 

Slike

Prelistajte knjigu

 
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
 
Veliki misteriji prošlosti
 
 
 
120,00 kn
Split: povijest, kultura, umjetnička baština
 
 
 
90,00 kn
Slovenija
 
 
295,00 kn
180,00 kn
popust
 
39 %
Istra
 
 
 
149,00 kn
Enciklopedija Hrvatskog Zagorja
 
 
450,00 kn
420,00 kn
popust
 
7 %