Klub "Knjiga znanja"

Prijava registriranih članova

 

 

 

Moj obračun s njima

  
Autor:Miroslav Krleža
Izdavač:pisac
  
Format:18 cm
Uvez:meki
Broj stranica:    217
Godina izdanja:    1932
 
 
Cijena: 255,00 kn
  
 
Artikla trenutno nema na skladištu!
Pošaljite nam upit za knjigu
 
 
Moj obračun s njima
 
Moj obračun s njima

PRVO IZDANJE!

Pošalji upit za knjigu:
Moj obračun s njima

 
 

 

Pošalji prijatelju link do knjige:
Moj obračun s njima

 
 
 

O autoru

Miroslav Krleža (1893 Zagreb- 1981 Zagreb)

je ostavio najveći volumen u hrvatskoj književnosti do danas. U 88 godina života i 66 godina književne produktivnosti napisao je pedesetak omašnih svezaka pjesama, novela, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih natuknica: u njegovu djelu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Rat je bezuvjetno jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema, kojom se intenzivno bavi i u pjesmama i u prozi i u dramama. Njegovu “ratnu liriku” (“Pjesme” I i II, 1918; “Pjesme” III, 1919) često prožimlju motivi Golgote i Velikog Petka, ali iz njih, kadikad i prenaglašeno, progovara zagovornik lenjinističke ideologije, koji bučnim akordima pronosi jeku ruskog Oktobra 1917. Zbirka novela “Hrvatski bog Mars” (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.), zacijelo jedna od najsnažnijih, umjetnički najvrjednijih antiratnih knjiga u europskim književnostima, kao i drama “U logoru” (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom Galicija zabranjena na sam dan zakazane praizvedbe, 30. prosinca 1920.), skupile su u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji već stoljećima ratuju i krvare, uvijek za tuđu korist, “kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti”. Ali već i u ideološki obojenoj “ratnoj lirici” ima pjesama s diskretnim, lirski cizeliranim motivima i intimističkim ugodđjima (“Jesenja pjesma”), najavljujući konačnu zbirku “Pjesme u tmini” (1937), zbirku nadahnutu humanom građanskom sućuti nad socijalnom bijedom, ali bez ideološke patetike, kao što odmah poslije prvog izdanja “Hrvatskog boga Marsa” izlaze najprije “Novele” (1924), zatim “Hiljadu i jedna smrt” (1932) pa opet “Novele” (1937), s prozom čvrsto ukotvljenom u hrvatskom, posebice zagrebačkom (malo)gradanskom životu poslije prvoga svjetskog rata: potvrda, da Krležina literatura ne živi samo od jednostranog političkog angažmana, nego se hrani i nadahnjuje totalitetom životnih ideja i motiva, koji se međusobno dramatično sukobljavaju; i upravo tada objavljuje se ona kao velika umjetnost (novele “Veliki meštar sviju hulja”; “Cvrčak pod vodopadom”).

Potvrđuju to i “Balade Petrice Kerempuha” (1936), velebno pjesničko djelo pisano (re)konstrukcijom staroga kajkavskog jezika prema jeziku Habdelića i Vramca, Belostenca, Mikloušića, Brezovačkog i Lovrenčića, jezikom s dahom i okusom hrvatske zemije i kmetskoga znoja, jezikom prema kojemu je pokazivao trajnu nostalgiju. U dvadesetak pjesama ove zbirke odvija se danse macabre hrvatskoga kajkavskog puka kroz stoljeća, u stilu Boscha i Bruegela.

Motivi svih bitnih Krležinih tema, kojima je ispunjen najvrjedniji dio njegova pjesničkog, proznog i dramskog djela, opravdavaju misao da on, iako nije bio matoševac, nastavlja Matoševim tragom. Grmio je protiv gluposti, kao i Matoš, koju je prepoznavao i u novim društvenim okolnostima, ali je njegova retorika bia pritom bitno drukčija. U vrijeme društvenih mijena i permanentne nestabilnosti, uvjetovanih sve zaoštrenijim političkim suprotnostima dvadesetih i tridesetih godina, koje sve više dobivaju ideološku boju, predviđa slom građanskog poretka, rastočena i obezvrijeđena malograđanskim mentalitetom naše inteligencije i moralnom neosjetljivošću vodećeg sloja.

Nakon mladenačkog ciklusa poetsko-ekspresionističkih dramskih vizija “Legende”, koji obuhvaća poznate drame “Kraljevo” (1915), “Kristofor Kolumbo” (1917) i “Michelangelo Buonarroti” (1918), te drame “Vučjak” (1924), koja tematski i stilski stoji uz novele “Hrvatski bog Mars”, tri drame iz glembajevskog ciklusa (Gospoda Glembajevi, 1929; U agoniji, 1928; “Leda”, 1930), slijedeći metođu ibsenovske građanske dramaturgije, raščlanjuju kompleksne odnose u jednoj imaginarnoj zagrebačkoj obitelji iz kruga vodeće financijske oligarhije. Ne može se reći da je to društvena drama u pravom smislu riječi. U tadašnjem Zagrebu tako velikih financijskih magnata nije bilo. Krleža je izmislio Glembajeve i glembajevsku lozu da bi mogao demonstrirati ne samo svoje životne poglede nego još više literamu metodu napregnutog psihologiziranja, što ovaj ciklus, a posebice prve dvije drame, stilski obilježava kao reprezentativne primjere našeg psihološkog ekspresionizma, koji je ostavio trag i u njegovu romanu “Povratak Filipa Latinovicza” (1932), proustovski cizeliranoj elegiji, tihom, psihološki izbalansiranom solilokviju snažne ali morbidne individualnosti uronjene u smisao svog života, monologu prepunom vrelih uspomena i bespoštednih samoanalitičkih pitanja; a donekle se to odnosi i na roman “Na rubu pameti” (1938), “najslobodoumnijem Krležinu djelu” (kako ga je nazvao Goran Kovačić), u kome se razvija slika vremena, njego vih “junaka” i antijunaka, u procijepu između politike i morala, svjetlosti i mraka, istine i laži, pameti i gluposti. Sličnom temom, ali drukčje zamišljenom i strukturiranom, bavi se i roman “Banket u Blitvi”: prve dvije knjige toga opširnog djela izašle su 1938. i 1939., a treća, posljednja, prvi put je tiskana u “Forumu” 1962. U toj satiričnoj poemi o politici, kako su je neki nazvali, jedna uzdignuta svijest u žrvnju europskoga društvenog hoda, stiješnjena diktaturama, nasiljima i ubojstvima, uvučena u okrutna zbivanja, postaje njihovim dionikom i na kraju se nalazi u ulozi onoga kojega je tako strastveno optuživala.

Bio je od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih djela, koja se ne bave politikom. To su i putopis “Izlet u Rusiju” (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvijek mijenjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji “Europa danas” (1935) i “Deset krvavih godina” (1937), političku težinu imaju i njegovi časopisi, od “Plamena”, “Književne republike” (1923) i “Danasa” (1934) do znamenitog “Pečata” (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej “Dijalektički antibarbarus”. Njegov Predgovor “Podravskim motivima” Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umjetnosti i književnosti, sadržanom u “teoriji odraza” Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u “Pečatu”, taj “sukob na ljevici” dosegao kulminaciju. Ni njegovo osobno prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim iđeološkim drugovima nego je cijelo razdoblje građanskog rata 1941.—1945. proveo u Zagrebu, u strogoj šutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i suradnju, ali ju je on u dva razgovora s Pavelićem izbjegao, bojeći se osvete komunističkih terorista i komandosa.

Pojavio se u javnosti tek u ljetu 1945., kao jedan od urednika novog časopisa “Republika”, u kome je objelodanio i uvodni esej “Književnost danas”, koji u najboljoj šenoinskoj tradiciji ocjenjuje putove i zadaće hrvatske književnosti u novom vremenu. Ali punu reafirmaciju time još nije postigao. Još neko vrijeme bio je izoliran od vlasti, kojoj se želio pokajnički približiti, pa se člankom “Staljinska pobjeda pred Moskvom” (u “Borbi” 1946.) pridružio legiji poniznih pisaca koji su slavili Staljinov genij, a odmah poslije Rezolucije Informbiroa 1948. istupao je u osudi svega što je još godinu dana ranije uzdizao do zvijezda. Pokazavši tako spremnost da služi vladajućoj partijskoj politici, stekao je naklonost i onih ljudi u vlasti, koji su dotad prednjačili u osudi njegova “izdajstva”. To ga je dovelo na čelo Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Uz pomoć Mate Ujevića, nastavljajući njegovu, Ujevićevu “Hrvatsku enciklopediju” (1940—1945), organizirao je plodnu enciklopedijsku proizvodnju u nekoliko općih i specijaliziranih višeknjižnih enciklopedija, i s nekoliko desetina omašnih svezaka dostojno razvio tradiciju hrvatske encikiopedistike, ali ipak u ovisnosti o ideološkom barometru.

Istodobno i plodan pisac, objelodanio je, uz ostalo, izvrsnu memoarsku knjigu “Davni dani” (1956), refleksivnu dramsku legendu “Aretej” (1959) i opširan roman u pet svezaka “Zastave” (1969). “Davni dani” su Krležin povratak samomu sebi i svojim korijenima, poetska evokacija vlastite životne drame. Njome se potvrdio i kao pjesnik Zagreba, zadobivši opravdano mjesto u trolistu najzagrebačkijih pisaca, uz Šenou i Matoša. “Zastave” su prstenasto strukturirani roman o desetgodišnjoj hrvatskoj sudbini 1912—1922, u kojoj se, prateći stari turgenjevljevski problem očeva i djece, kondenzirala sva tragedija Hrvatske. Iako elementima sadržaja izlaze iz njenih okvira, “Zastave” ne samo da u biti govore o Hrvatskoj nego su i očuvale sve duhovne odlike hrvatske sredine, ne iznevjerivši ju ni rezoniranjem ni senzibilnošću.

 
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
 
S naših njiva
 
Sida Košutić
 
140,00 kn
120,00 kn
popust
 
14 %
Ognjište
 
Mile Budak
 
 
380,00 kn
Novele
 
Miroslav Krleža
 
 
169,00 kn
Miroslav Krleža
 
 
299,00 kn
269,00 kn
popust
 
10 %
Kipci i popevke
 
Dragutin M. Domjanić
 
 
140,00 kn