Opera Physica/ Radovi iz fizike
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Opera Physica/ Radovi iz fizike
Marko Antun de Dominis, bio je hrvatski znanstvenik i teolog, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski i Master of Savoy. U ovoj su knjizi tiskana paralelno na izvornom latinskom i u prijevodu na hrvatski jedina dva sačuvana i za Dominisova života objavljena rada iz fizike: - De radiis visus .../ O zrakama vida i svjetla ... - Euripus seu de ... / O plimi i oseci . Marko Antun de Dominis (Rab, najvjerojatnije 1560. - Rim 8. rujna 1624.). Profesor filozofije, matematike, logike i retorike, doktor teologije, diplomat, senjski biskup, splitski nadbiskup, primas Dalmacije i Hrvatske, pravni i teološki savjetnik Republke Venecije. Milord. Vindzorski dekan. Po ocu je Hrvat, a po majci Venecijanac. Kod nekih je autora prezime Dominis izazivalo zabunu, pa ga prekrstiše u Gospodnetić, za što nema nikakva povoda. Po Franji Račkome izvor je prezimena Dominis u osobnom imenu Domin kojemu je u osnovi hrvatska riječ dom s uobičajenim nastavkom in, ili u prezimenu Domijanić (Vesna Tudjina Gamulin). No, kako bilo, Dominis je već stoljećima hrvatsko prezime. Nakon što je po završenoj osnovnoj školi napustio rodni Rab, Dominisov je životni put zanimljivo pratiti po periodima. Do Senja, vrijedni i zapaženi učenik, student i profesor, uspješni znanstvenik. U Senju (1597. - 1602.) se javlja kao diplomat, u Splitu (1602. - 1616.), opsjednut reformom Katoličke crkve i ponovnim ujedinjenjem kršćanaskih crkava, piše svoje slavno djelo O Crkvenoj državi. U Londonu (1616. - 1622.) tiska to svoje epohalno djelo, kojega pojava naliči eksploziji koja je odzvanjala Europom. Na kraju ga je u Rimu (1622. - 1624.) zadesio tragičan i žalostan kraj. Postoji svjedočanstvo da je bio cijenjen kao vrstan profesor i rado slušani predavač, poglavito iz matematike, ali nema zapisa njegovih predavanja izuzev onoga iz optike (De radiis visus et lucis... ) koji je tiskan 1611. u Veneciji. Ova je rasprava tiskana kada je Galileo Galilei objavio svoj rad o dalekozoru, a to je dvadeset godina nakon što je Dominis tu materiju predavao. Također je sačuvan dio predavanja koji se odnosi na plimu i oseku. Dopunjen istraživanjima za boravka u Engleskoj ovaj je rad, Euripus seu de fluxu et refluxu maris, tiskan u Rimu 1624. dok je Dominis bio zatočen u inkvizicijskom zatvoru Castel Sant´ Angelo. Navedeni su mu radovi donijeli svjetsku slavu i pohvale: Newton, Voltaire, Goethe..., ali i pokude; na pr. Ruđer Bošković mu uskraćuje ozbiljne zasluge. Nameće se misao kako je šteta da se Dominis nije sasvim posvetio fizici. Ali to nije bilo suđeno. Sam je zapisao da je prirodoznanstvena istraživanja volio, ali ih je uzimao kao vježbu duha. Od rane mladosti misli su mu bile zaokupljene neprihvatljivim raskolom unutar kršćanske crkve. ...Od prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih kršćanskih crkava ... Čast i dužnost senjskog biskupa naslijedio je od strica Antuna, koji je poginuo u borbi Uskoka s Turcima 1596. pod Klisom. Za službe u Senju, na zahtjev pape Klementa VIII., posredovao je u rješavanju uskočkog pitanja. Danas se zna da bi njegove zamisli, da su ostvarene, donijele svima koji su plovili gornjm Jadranom bezbrižnu plovidbu, a uskocima sigurniju egzistenciju. To što je Dominisov diplomatski napor, koji su cijenili papa, austrijski car i mletački senat, prekinut upotrebom brutalne sile i nasiljem nad uskocima, Dominis nije bio kriv. Kasnije, kada je Dominis otišao u Englesku, upravo je senjski period bio izvor raznim manipulantima i falsifikatorima da se omrazi Dominisa. Ipak, najteže pada istina da je i naš veliki književnik August Šenoa povjerovao falsifikatorima. U povijesnoj pripovijesti Čuvaj se senjske ruke (Zagreb, 1874.), biskup Dominis je glavni negativni lik (lektira djeci osnovne škole!). Pisanje je Šenoe tim čudnije što je četiri, pet godina prije prvog izdanja ove pripovijetke Akademija tiskala višegodišnje istraživačke radove Šime Ljubića: O Markantunu Dominisu Rabljaninu i Prilozi za biografiju Markantuna de Dominisa, gdje je u senjskom periodu slika Markantuna sasvim suprotna slici koju je opisao Šenoa. Pored ovih radova, Šenoi je bio svakako dostupan i Dominisov rad Sorex primus... (Prvi miš...), koji se i danas čuva u Österreichische Nationalbibliothek u Beču. Tu se sam Dominis obračunava s klevetama, koje su ga pratile nakon što mu je tiskan prvi svezak Republike. Rad Sorex primus... preveden je i tiskan u našoj knjizi Izabrani radovi 2. Na splitski period gledamo s poštovanjem. Tu je Dominis pokazao sve svoje ljudske vrijednosti, koje mu licemjeri kroz stoljeća osporavaju. Obnovio je školu za nedovoljno obrazovano svećenstvo u kojoj je i sam poučavao. U želji da popravi materijalni položaj nižeg svećenstva ušao je u sukob s Kaptolom. Kada je kuga 1607. godine poharala Split (od 3900 stanovnika umrlo je oko 2000), i kada su mnogi moćnici pobjegli, nadbiskup je ne mareći za vlastito zdravlje, obilazio i hrabrio bolesne i molitvom ispraćao mrtve. Nadalje, u Splitu je napisao svoje monumentalno djelo De republica ecclesiastica libri X. Kada je papa udario Veneciju interdiktom 1606., napisani su i tiskani njegovi radovi Martellino i Admonitio... preko kojih se Dominis svrstao uz Republiku, a 1611. u Veneciji je tiskana njegova rasprava De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (Goethe kaže da je misao o rješenju duge Dominisu sinula prilikom jedne propovijedi u splitskoj katedrali!?). Recimo i to da je u Splitu dao proširiti katedralu i radove pomogao vlastitim novcem. Šteta da je splitska sredina bila preuska za stvaralački duh Marka Antuna de Dominisa. Po napuštanju Splita, za boravka u Veneciji, od Inkvizicije je pozvan u Rim, ali se nije odazvao. Inkvizicija je tada od venecijanskih vlasti zatražila njegovo izručenje, što je vlast odbila. U tim je okolnostima engleski kralj James I Dominisu ponudio gostoprimstvo. Gostoprimstvo je prihvatio i s engleskim diplomatom dogovorio odlazak. Njegov tajni odlazak iz Venecije i odlazak kod heretika izazvao je različita nagađanja o razlozima odlaska. Neki biografi smatraju da je odlaskom spašavao goli život ili da je samo tako mogao tiskati svoje životno djelo (Šime Ljubić). Drugi, pak, misle da je riječ o priklanjanju protestantizmu. Mi se priklanjamo mišljenju da je u London otišao uvjeren da baš u Engleskoj može najviše uraditi za stvar jedinstva kršćanskih crkava. Veneciju je Dominis napustio 20. rujna 1616. Kroz katoličke je krajeve putovao tajno i prerušen. Najviše se zadržao u Heildelbergu, gdje je izdao svoj čuveni tzv. Prvi proglas, ... suae profectionis consilium exponit. Proglas je izazvao veliki interes i odmah je preveden i tiskan na mnoge evropske jezike. U Proglasu je Dominis najavio i tiskanje svoje Republike... Tiskani proglas i najavljena Republika ... zabranjene su prije nego je Dominis stigao u London. U London je Dominis stigao 29. prosinca 1616, ratnim brodom, koji mu je nizozemski princ stavio na raspolaganje. Dočekan je s najvećim počastima. Odsjeo je kod Canterburyjskog nadbiskupa, a nakon dvije godine stavljena mu je na raspolaganje raskošna palača Savoy. Dobio je čast milorda i imenovan je Windsorskim dekanom. Ponuđeno mu je i mjesto Yorkškog nadbiskupa, ali je to odbio iz vjernosti katoličkoj Crkvi, koju nikada nije napustio. U Engleskoj je boravio nešto više od pet godina. Kroz to su vrijeme tiskana gotovo sva njegova djela: 1616. M. A. de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, 1617. De republica ecclesiastica libri X, prvi svezak, knjige I, II, III i IV. Papatus Romanus. Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius, A sermon preached in Italian by the most Reverend father Marci Antoni de Dominis... 1618. The Rockes of Christian Shipwracke... 1619. Tiska djelo Paola Sarpija: Istoria del Concilio Tridentino... 1620. De republica ecclesiastica libri X, drugi svezak, knjige V i VI. Posmrtno su u Londonu tiskana njegova djela: 1658. De republica ecclesiastica libri X, treći svezak, knjige VII i IX. 1666. De pace religionis Marci Antonii de Dominis. Spis je Dominis napisao 1622., neposredno prije odlaska iz Engleske. Predao ga je jednom prijatelju za nadbiskupa Worcestera Josepha Halla tek na brodu prilikom oproštaja. Rimska je crkva, navodno, stalno nastojala privoliti Dominisa na povratak u Rim, na što on tada ni ne pomišlja. Međutim, s vremenom uviđa kako u Engleskoj ne može ostvariti svoje namjere vezane za pomirenje kršćanskih crkava. U to, 1621. umire papa Pavao V. i papom postaje Dominisov učitelj i prijatelj Grgur XV., koji ga preko španjolskog ambasadora u Londonu, grofa Gondomara, savjetuje da se vrati u Italiju. Nudi mu oprost od progona i povratak svih povlastica, uz uvjet da se javno pokaje. Kada je Dominis izvijestio kralja Jamesa I. da se želi vratiti u Italiju i zatražio njegovo odobrenje, izazvao je kraljev gnjev (vidi Mir među religijama - Izabrani radovi 1). Kralj mu nije odobrio odlazak, već ga je protjerao. Dobio je rok od dvadeset dana da napusti Englesku. Dominisov se dolazak u London uzimao kao potvrda da su u sporu s Katoličkom crkvom Englezi bili u pravu. Radi toga su odlazak doživjeli kao uvredu kralju i izdaju. Koliko je dolazak Dominisa u London bio triumfalan, toliko mu je odlazak bio ponižavajući. Nad njim je visjela prijetnja zatvorom, a kralj ga je navodio na izjave koje će ga kompromitirati kod Inkvizicije. Kada je krenuo prema brodu da napusti London, kočija mu je zasuta kamenjem. Kada je napustio Italiju, mrzilo ga je pola Europe. Kada se vratio, mrzila ga je i druga polovina! London je napustio 27. travnja 1622., a u Bruxelles je stigao 12. svibnja, gdje je tri mjeseca bio gost kod nuncija i čekao breve. Odrekao se svih svojih zabluda i dobio oprost od svih crkvenih kazni u koje je upao. Tu je počeo pisati tzv Drugi proglas - Sui reditus ex Anglia consilium exponit, gdje opoziva sve svoje zablude. Dominis je stigao u Rim 29. listopada, primljen s pažnjom. Ponovno se morao odreći svih svojih zabluda, što je i učinio. Dovršava svoje pokajanje, tzv Drugi proglas, koji je tiskan u Rimu 1623. Vraćen je u prijašnje časti i dodijeljena mu je mirovina. Ubrzo umire Grgur XV., a 6. kolovoza 1623. papom je imenovan Urban VIII. Ubrzo je Dominis uhapšen pod optužbom da je ponovo zapao u herezu. Kraj je poznat. Marko Antun de Dominis umro je u Rimu 8. rujna 1624. u zatvoru Inkvizicije. Proces protiv njega je nastavljen i presuda je donesena 21. studenog, a pročitana je i sprovedena 21. prosinca, prvoga dana zime 1624. godine. Englezi mu dugo nisu oprostili odlazak. Iskazivanje zluradosti bila je redovita pojava. Neka posluži kao primjer to da je u Londonu 1624. godine, dok je Dominis trajao svoje posljednje dane u zatvoru Inkvizicije, prikazivana komedija Partija šaha (A Game at Chesse) koja je ismijavala Dominisa kao Debelog biskupa. Predstava je izazvala veliki interes, devet se dana tražila karta više. Skinuta je s repertoara po naredbi kralja, poslije protesta španjolskog ambasadora. Zanimljivo je vidjeti izvještaj iz Rima koji je predstavljen engleskoj javnosti nakon izricanja i izvršenja presude. Očitovanje iz Rima tiskano je u kraljevskoj tiskari, onoj istoj u kojoj su tiskana sva Dominisova djela. Nakon smrti pokojnoga splitskog nadbiskupa, njegovo tijelo, koje je bilo položeno u manji lijes, a ovaj u veći kovčeg, prevezeno je u Samostan svetih Apostola i povjereno na čuvanje tamošnjim časnim ocima do vremena kad će o predmetu spomenutog nadbiskupa (koji je još u postupku) odlučiti Sveta kongregacija, da bi u skladu s njihovom presudom moglo biti izvršeno nad njim što god pravda bude zahtijevala. Nakon što je presuda donesena i spremna za izvršenje, spomenuto mrtvo tijelo je najprije identificirano sukladno slovu zakona i preneseno 20. dana tekućeg mjeseca prosinca iz Samostana gdje je bilo čuvano u Minervin hram. Tamo je lijes položen na stol na istaknutom mjestu zajedno s njegovom slikom i malom vrećom punom knjiga koje je on tiskao, i tu je ostao cijelu noć. Sljedećeg jutra u točno određeno vrijeme, sakupili su se presvijetla i prečasna gospoda kardinali Vrhovne inkvizicije s mnogim drugima (šesnaestorica ili približno toliko). Nakon što su nekog Milanova (koji se pod lažnim imenom i u grčkoj halji, premda nikad nije bio zaređen za svećenika, drznuo slaviti misu kako u svetoj kući u Lorettu tako i drugdje) predali svjetovnim vlastima 23. dana spomenutog mjeseca da bi bio prvo obješen, a zatim spaljen, oni su pročitali presudu u sljedećem smislu. Najprije je opisan način njegova bijega i odlazak u Englesku, te njegovo djelovanje propovijedanjem i tiskanjem radova u Engleskoj i kako se predomislio te odlučio da je uputnije pokorno zamoliti našega gospodina Papu očitujući da bi se voljko ponovno vratio u okrilje Svete Crkve ako bi mu bio zajamčen oprost; i također da bi se odrekao sviju i svake hereze koju je do tada zastupao. Stigao je u Rim, učinio je sve u skladu s rečenim, zadobio je milost i oprost od Njegove svetosti i ostao tamo dugo vremena. Ali kako njegovo obraćenje nije bilo iskreno i iz srca, nego samo hinjeno, počeo je napokon u svojim privatnim razgovorima zapadati u najodurnije hereze i pri tom bi neizbježno tvrdio kako je ono što je prije govorio bilo istinito. Na to je doveden pred Svetu inkviziciju i u postupku koji je protiv njega pokrenut nalazimo da je obdržavao ovdje niže navedene hereze 1. Da je Tridentski koncil mnoge stvari proglasio de fide, a da to one nisu bile. 2. Da bi se sve heretičke sljedbe mogle svesti u jednu Crkvu, kad bi Rimska crkva odustala od nekih stvari za koje je tijekom vremena odlučila da su de fide, navodeći kao primjer članak o transubstancijaciji. 3. Da bi bilo moguće ostvariti jedinstvo Rimske crkve i protestantskih hereza, budući da se in articulis fundamentalibus obje strane slažu. 4. Da bi se uvelike moglo dovesti u pitanje, glede nekih članaka i mnogih stvari za koje je Tridentski koncil odredio da su de fide, jesu li oni bili dostatno raspravljeni i definirani u smislu da ili ne. 5. Da onaj koji drži i vjeruje temeljne članke vjere, makar ne držao ostale, nije zato od Crkve odijeljen nego je s njom sjedinjen u vjeri. Razlog je u tome što su samo temeljni i bitni članci nužni za spasenje. Ostalo je podložno sporenju. 6. Da ono što je Tridentski koncil definirao kao de fide u pitanjima opravdanja, predestinacije, milosti i sakramenata, koji da udjeljuju milost ex opere operato, ne pripada vjeri. 7. Da je on bio spreman zastupati stav, čak i uz žrtvu života, da svi ljudi mogu uživati svoj pogled na stvari (u drugim pitanjima), samo da se slažu in essentialibus fidei. 8. Primat rimskog pape nije de jure divino, ili bi se barem moglo raspravljati je li tako ili nije, sve dok se ne mogne donijeti odluka o tom pitanju. 9. Da anatematizmi Tridentskog koncila nisu nikakve definicije članaka vjere. 10. Da heretici nisu bili osuđeni na Tridentskom koncilu zbog bilo kakvih hereza koje su naučavali, nego samo zato što su Rimskoj crkvi pripisivali herezu. 11. Da odbacivanje transubstancijacije, čistilišta i čašćenja slika i svetaca ne znači odbacivanje stvari koje pripadaju samoj biti vjere, pa da stoga protestanti imaju pravu vjeru i pravu Crkvu. 12. Da su Rimska i Engleska crkva jedno te isto, jedna kao i druga katolička i pravovjerna. 13. Da nije u skladu s de fide to što opći koncil zajedno s papom može presuđivati u prijeporima o vjeri. 14. Da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti preljubom bilo koje strane. 15. Da se ženidbeni vez kao zbog preljuba isto tako može razvrgnuti i zbog drugih razloga. 16. Da svjetovni vladar na temelju valjana razloga može odlučiti da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti. Tu su osim toga bili i neki drugi članci, ali oni su obuhvaćeni već navedenima. Nakon čitanja ovih lažnih i heretičkih tvrdnji, izneseno je kako su bili pozvani na sud oni koji su svojim stavovima bili bliski spomenutom nadbiskupu (ili bilo tko drugi koji bi iskazao volju da preuzme njegovu obranu). Neki od njih su se i pojavili u zakazano vrijeme; ali kad su vidjeli proces zajedno s nadbiskupovim vlastitim priznanjima, odrekli su ga se i nisu htjeli učiniti ništa u njegovu korist. Nakon toga su presvijetla i prečasna Gospoda proslijedili s postupkom do konačne presude. A ona je glasila: Da ga se proglasi nevrijednim naklonosti Svete apostolske Stolice, da ga se liši svih njegovih časti, beneficija i dostojanstva; da se zaplijene njegova dobra i da ga se preda svjetovnim vlastima; kao što su ga oni de facto tada i predali, da bi on i njegova slika, zajedno s knjigama koje je napisao, bili spaljeni. Pošto je presuda pročitana, spomenuti ondje se nalazeći lijes, slika i knjige bijahu predani mome Gospodinu rimskom upravitelju, koji je želio da se tijelo pregleda i ponovno potvrdi njegov identitet, što je i učinjeno. I smjesta je rečeni upravitelj naredio da se tijelo zajedno s ostalim stvarima prenese na Campo di Fiori kako bi se ondje spalilo. Ali budući da nisu našli nikoga tko bi sam bio voljan da ga odnese na rečeno mjesto, narednici su odredili nekoliko nosača kojima su naložili i primorali ih da pođu s njima i da ponesu rečeno tijelo, sliku i knjige, što su kad su doneseni na Campo di Fiori ondje smjesta spaljeni. I budući da se rečeni nadbiskup pri kraju svoga života pretvarao kao da se bio pokajao za svoje hereze, koje je onda držao de novo, nakon što ih se prethodno odrekao i za njih zamolio oprost, uživao je iskazanu mu naklonost da bude dionikom najsvetijih sakramenata. Ali unatoč tome, budući da je ponovno zapao u krivovjerje, bio je zbog toga predan svjetovnoj vlasti. I to je sve što se dogodilo u ovom postupku. Svi koji su pisali o Markantunu ističu njegovu učenost i genijalnost. Dvojba nastaje kada se govori o njegovoj karakternoj komponenti i mjeri znanstvenog doprinosa, što je ponekad rezultat nečasnih namjera prema njemu. Međutim, mi na Dominisa gledamo s divljenjem. U njegovu djelu nismo našli nešto što bi ukazivalo na zlonamjernost i loš karakter autora. Dapače, ono što je on nudio jest mir i tolerancija. Današnjim rječnikom rečeno, zalagao se za ljudska prava. Da su ga ondašnji vladari bar htjeli čuti, povijest Europe mogla je biti sretnija od one koja je proživljena. Ne mislimo da je Dominis bio bez grijeha. Katolička je Crkva, u okviru svog tadašnjeg zakonodavstva, pronašla njegove zablude i drastično ih kaznila. Danas se pak, s vremenske udaljenosti, neki Dominisovi heretički stavovi, koje je skupo platio, pokazuju proročkim. Oni zadiru u bit razvoja teološke misli i razvoja ljudskog društva. Kada čovjek postane samo sjećanje, najvrijednije što mu ostane jest poštovanje. Zato Markantunu de Dominisu želimo vratiti poljuljano dostojanstvo. Vjerujemo da će tijekom izlaženja edicije M. A. de Dominis rasti i širiti se spoznaja da je riječ o jednom od najvećih mislilaca koji su nikli na našim prostorima.
Marko Antun de Dominis, bio je hrvatski znanstvenik i teolog, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski i Master of Savoy. U ovoj su knjizi tiskana paralelno na izvornom latinskom i u prijevodu na hrvatski jedina dva sačuvana i za Dominisova života objavljena rada iz fizike: - De radiis visus .../ O zrakama vida i svjetla ... - Euripus seu de ... / O plimi i oseci . Marko Antun de Dominis (Rab, najvjerojatnije 1560. - Rim 8. rujna 1624.). Profesor filozofije, matematike, logike i retorike, doktor teologije, diplomat, senjski biskup, splitski nadbiskup, primas Dalmacije i Hrvatske, pravni i teološki savjetnik Republke Venecije. Milord. Vindzorski dekan. Po ocu je Hrvat, a po majci Venecijanac. Kod nekih je autora prezime Dominis izazivalo zabunu, pa ga prekrstiše u Gospodnetić, za što nema nikakva povoda. Po Franji Račkome izvor je prezimena Dominis u osobnom imenu Domin kojemu je u osnovi hrvatska riječ dom s uobičajenim nastavkom in, ili u prezimenu Domijanić (Vesna Tudjina Gamulin). No, kako bilo, Dominis je već stoljećima hrvatsko prezime. Nakon što je po završenoj osnovnoj školi napustio rodni Rab, Dominisov je životni put zanimljivo pratiti po periodima. Do Senja, vrijedni i zapaženi učenik, student i profesor, uspješni znanstvenik. U Senju (1597. - 1602.) se javlja kao diplomat, u Splitu (1602. - 1616.), opsjednut reformom Katoličke crkve i ponovnim ujedinjenjem kršćanaskih crkava, piše svoje slavno djelo O Crkvenoj državi. U Londonu (1616. - 1622.) tiska to svoje epohalno djelo, kojega pojava naliči eksploziji koja je odzvanjala Europom. Na kraju ga je u Rimu (1622. - 1624.) zadesio tragičan i žalostan kraj. Postoji svjedočanstvo da je bio cijenjen kao vrstan profesor i rado slušani predavač, poglavito iz matematike, ali nema zapisa njegovih predavanja izuzev onoga iz optike (De radiis visus et lucis... ) koji je tiskan 1611. u Veneciji. Ova je rasprava tiskana kada je Galileo Galilei objavio svoj rad o dalekozoru, a to je dvadeset godina nakon što je Dominis tu materiju predavao. Također je sačuvan dio predavanja koji se odnosi na plimu i oseku. Dopunjen istraživanjima za boravka u Engleskoj ovaj je rad, Euripus seu de fluxu et refluxu maris, tiskan u Rimu 1624. dok je Dominis bio zatočen u inkvizicijskom zatvoru Castel Sant´ Angelo. Navedeni su mu radovi donijeli svjetsku slavu i pohvale: Newton, Voltaire, Goethe..., ali i pokude; na pr. Ruđer Bošković mu uskraćuje ozbiljne zasluge. Nameće se misao kako je šteta da se Dominis nije sasvim posvetio fizici. Ali to nije bilo suđeno. Sam je zapisao da je prirodoznanstvena istraživanja volio, ali ih je uzimao kao vježbu duha. Od rane mladosti misli su mu bile zaokupljene neprihvatljivim raskolom unutar kršćanske crkve. ...Od prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih kršćanskih crkava ... Čast i dužnost senjskog biskupa naslijedio je od strica Antuna, koji je poginuo u borbi Uskoka s Turcima 1596. pod Klisom. Za službe u Senju, na zahtjev pape Klementa VIII., posredovao je u rješavanju uskočkog pitanja. Danas se zna da bi njegove zamisli, da su ostvarene, donijele svima koji su plovili gornjm Jadranom bezbrižnu plovidbu, a uskocima sigurniju egzistenciju. To što je Dominisov diplomatski napor, koji su cijenili papa, austrijski car i mletački senat, prekinut upotrebom brutalne sile i nasiljem nad uskocima, Dominis nije bio kriv. Kasnije, kada je Dominis otišao u Englesku, upravo je senjski period bio izvor raznim manipulantima i falsifikatorima da se omrazi Dominisa. Ipak, najteže pada istina da je i naš veliki književnik August Šenoa povjerovao falsifikatorima. U povijesnoj pripovijesti Čuvaj se senjske ruke (Zagreb, 1874.), biskup Dominis je glavni negativni lik (lektira djeci osnovne škole!). Pisanje je Šenoe tim čudnije što je četiri, pet godina prije prvog izdanja ove pripovijetke Akademija tiskala višegodišnje istraživačke radove Šime Ljubića: O Markantunu Dominisu Rabljaninu i Prilozi za biografiju Markantuna de Dominisa, gdje je u senjskom periodu slika Markantuna sasvim suprotna slici koju je opisao Šenoa. Pored ovih radova, Šenoi je bio svakako dostupan i Dominisov rad Sorex primus... (Prvi miš...), koji se i danas čuva u Österreichische Nationalbibliothek u Beču. Tu se sam Dominis obračunava s klevetama, koje su ga pratile nakon što mu je tiskan prvi svezak Republike. Rad Sorex primus... preveden je i tiskan u našoj knjizi Izabrani radovi 2. Na splitski period gledamo s poštovanjem. Tu je Dominis pokazao sve svoje ljudske vrijednosti, koje mu licemjeri kroz stoljeća osporavaju. Obnovio je školu za nedovoljno obrazovano svećenstvo u kojoj je i sam poučavao. U želji da popravi materijalni položaj nižeg svećenstva ušao je u sukob s Kaptolom. Kada je kuga 1607. godine poharala Split (od 3900 stanovnika umrlo je oko 2000), i kada su mnogi moćnici pobjegli, nadbiskup je ne mareći za vlastito zdravlje, obilazio i hrabrio bolesne i molitvom ispraćao mrtve. Nadalje, u Splitu je napisao svoje monumentalno djelo De republica ecclesiastica libri X. Kada je papa udario Veneciju interdiktom 1606., napisani su i tiskani njegovi radovi Martellino i Admonitio... preko kojih se Dominis svrstao uz Republiku, a 1611. u Veneciji je tiskana njegova rasprava De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (Goethe kaže da je misao o rješenju duge Dominisu sinula prilikom jedne propovijedi u splitskoj katedrali!?). Recimo i to da je u Splitu dao proširiti katedralu i radove pomogao vlastitim novcem. Šteta da je splitska sredina bila preuska za stvaralački duh Marka Antuna de Dominisa. Po napuštanju Splita, za boravka u Veneciji, od Inkvizicije je pozvan u Rim, ali se nije odazvao. Inkvizicija je tada od venecijanskih vlasti zatražila njegovo izručenje, što je vlast odbila. U tim je okolnostima engleski kralj James I Dominisu ponudio gostoprimstvo. Gostoprimstvo je prihvatio i s engleskim diplomatom dogovorio odlazak. Njegov tajni odlazak iz Venecije i odlazak kod heretika izazvao je različita nagađanja o razlozima odlaska. Neki biografi smatraju da je odlaskom spašavao goli život ili da je samo tako mogao tiskati svoje životno djelo (Šime Ljubić). Drugi, pak, misle da je riječ o priklanjanju protestantizmu. Mi se priklanjamo mišljenju da je u London otišao uvjeren da baš u Engleskoj može najviše uraditi za stvar jedinstva kršćanskih crkava. Veneciju je Dominis napustio 20. rujna 1616. Kroz katoličke je krajeve putovao tajno i prerušen. Najviše se zadržao u Heildelbergu, gdje je izdao svoj čuveni tzv. Prvi proglas, ... suae profectionis consilium exponit. Proglas je izazvao veliki interes i odmah je preveden i tiskan na mnoge evropske jezike. U Proglasu je Dominis najavio i tiskanje svoje Republike... Tiskani proglas i najavljena Republika ... zabranjene su prije nego je Dominis stigao u London. U London je Dominis stigao 29. prosinca 1616, ratnim brodom, koji mu je nizozemski princ stavio na raspolaganje. Dočekan je s najvećim počastima. Odsjeo je kod Canterburyjskog nadbiskupa, a nakon dvije godine stavljena mu je na raspolaganje raskošna palača Savoy. Dobio je čast milorda i imenovan je Windsorskim dekanom. Ponuđeno mu je i mjesto Yorkškog nadbiskupa, ali je to odbio iz vjernosti katoličkoj Crkvi, koju nikada nije napustio. U Engleskoj je boravio nešto više od pet godina. Kroz to su vrijeme tiskana gotovo sva njegova djela: 1616. M. A. de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, 1617. De republica ecclesiastica libri X, prvi svezak, knjige I, II, III i IV. Papatus Romanus. Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius, A sermon preached in Italian by the most Reverend father Marci Antoni de Dominis... 1618. The Rockes of Christian Shipwracke... 1619. Tiska djelo Paola Sarpija: Istoria del Concilio Tridentino... 1620. De republica ecclesiastica libri X, drugi svezak, knjige V i VI. Posmrtno su u Londonu tiskana njegova djela: 1658. De republica ecclesiastica libri X, treći svezak, knjige VII i IX. 1666. De pace religionis Marci Antonii de Dominis. Spis je Dominis napisao 1622., neposredno prije odlaska iz Engleske. Predao ga je jednom prijatelju za nadbiskupa Worcestera Josepha Halla tek na brodu prilikom oproštaja. Rimska je crkva, navodno, stalno nastojala privoliti Dominisa na povratak u Rim, na što on tada ni ne pomišlja. Međutim, s vremenom uviđa kako u Engleskoj ne može ostvariti svoje namjere vezane za pomirenje kršćanskih crkava. U to, 1621. umire papa Pavao V. i papom postaje Dominisov učitelj i prijatelj Grgur XV., koji ga preko španjolskog ambasadora u Londonu, grofa Gondomara, savjetuje da se vrati u Italiju. Nudi mu oprost od progona i povratak svih povlastica, uz uvjet da se javno pokaje. Kada je Dominis izvijestio kralja Jamesa I. da se želi vratiti u Italiju i zatražio njegovo odobrenje, izazvao je kraljev gnjev (vidi Mir među religijama - Izabrani radovi 1). Kralj mu nije odobrio odlazak, već ga je protjerao. Dobio je rok od dvadeset dana da napusti Englesku. Dominisov se dolazak u London uzimao kao potvrda da su u sporu s Katoličkom crkvom Englezi bili u pravu. Radi toga su odlazak doživjeli kao uvredu kralju i izdaju. Koliko je dolazak Dominisa u London bio triumfalan, toliko mu je odlazak bio ponižavajući. Nad njim je visjela prijetnja zatvorom, a kralj ga je navodio na izjave koje će ga kompromitirati kod Inkvizicije. Kada je krenuo prema brodu da napusti London, kočija mu je zasuta kamenjem. Kada je napustio Italiju, mrzilo ga je pola Europe. Kada se vratio, mrzila ga je i druga polovina! London je napustio 27. travnja 1622., a u Bruxelles je stigao 12. svibnja, gdje je tri mjeseca bio gost kod nuncija i čekao breve. Odrekao se svih svojih zabluda i dobio oprost od svih crkvenih kazni u koje je upao. Tu je počeo pisati tzv Drugi proglas - Sui reditus ex Anglia consilium exponit, gdje opoziva sve svoje zablude. Dominis je stigao u Rim 29. listopada, primljen s pažnjom. Ponovno se morao odreći svih svojih zabluda, što je i učinio. Dovršava svoje pokajanje, tzv Drugi proglas, koji je tiskan u Rimu 1623. Vraćen je u prijašnje časti i dodijeljena mu je mirovina. Ubrzo umire Grgur XV., a 6. kolovoza 1623. papom je imenovan Urban VIII. Ubrzo je Dominis uhapšen pod optužbom da je ponovo zapao u herezu. Kraj je poznat. Marko Antun de Dominis umro je u Rimu 8. rujna 1624. u zatvoru Inkvizicije. Proces protiv njega je nastavljen i presuda je donesena 21. studenog, a pročitana je i sprovedena 21. prosinca, prvoga dana zime 1624. godine. Englezi mu dugo nisu oprostili odlazak. Iskazivanje zluradosti bila je redovita pojava. Neka posluži kao primjer to da je u Londonu 1624. godine, dok je Dominis trajao svoje posljednje dane u zatvoru Inkvizicije, prikazivana komedija Partija šaha (A Game at Chesse) koja je ismijavala Dominisa kao Debelog biskupa. Predstava je izazvala veliki interes, devet se dana tražila karta više. Skinuta je s repertoara po naredbi kralja, poslije protesta španjolskog ambasadora. Zanimljivo je vidjeti izvještaj iz Rima koji je predstavljen engleskoj javnosti nakon izricanja i izvršenja presude. Očitovanje iz Rima tiskano je u kraljevskoj tiskari, onoj istoj u kojoj su tiskana sva Dominisova djela. Nakon smrti pokojnoga splitskog nadbiskupa, njegovo tijelo, koje je bilo položeno u manji lijes, a ovaj u veći kovčeg, prevezeno je u Samostan svetih Apostola i povjereno na čuvanje tamošnjim časnim ocima do vremena kad će o predmetu spomenutog nadbiskupa (koji je još u postupku) odlučiti Sveta kongregacija, da bi u skladu s njihovom presudom moglo biti izvršeno nad njim što god pravda bude zahtijevala. Nakon što je presuda donesena i spremna za izvršenje, spomenuto mrtvo tijelo je najprije identificirano sukladno slovu zakona i preneseno 20. dana tekućeg mjeseca prosinca iz Samostana gdje je bilo čuvano u Minervin hram. Tamo je lijes položen na stol na istaknutom mjestu zajedno s njegovom slikom i malom vrećom punom knjiga koje je on tiskao, i tu je ostao cijelu noć. Sljedećeg jutra u točno određeno vrijeme, sakupili su se presvijetla i prečasna gospoda kardinali Vrhovne inkvizicije s mnogim drugima (šesnaestorica ili približno toliko). Nakon što su nekog Milanova (koji se pod lažnim imenom i u grčkoj halji, premda nikad nije bio zaređen za svećenika, drznuo slaviti misu kako u svetoj kući u Lorettu tako i drugdje) predali svjetovnim vlastima 23. dana spomenutog mjeseca da bi bio prvo obješen, a zatim spaljen, oni su pročitali presudu u sljedećem smislu. Najprije je opisan način njegova bijega i odlazak u Englesku, te njegovo djelovanje propovijedanjem i tiskanjem radova u Engleskoj i kako se predomislio te odlučio da je uputnije pokorno zamoliti našega gospodina Papu očitujući da bi se voljko ponovno vratio u okrilje Svete Crkve ako bi mu bio zajamčen oprost; i također da bi se odrekao sviju i svake hereze koju je do tada zastupao. Stigao je u Rim, učinio je sve u skladu s rečenim, zadobio je milost i oprost od Njegove svetosti i ostao tamo dugo vremena. Ali kako njegovo obraćenje nije bilo iskreno i iz srca, nego samo hinjeno, počeo je napokon u svojim privatnim razgovorima zapadati u najodurnije hereze i pri tom bi neizbježno tvrdio kako je ono što je prije govorio bilo istinito. Na to je doveden pred Svetu inkviziciju i u postupku koji je protiv njega pokrenut nalazimo da je obdržavao ovdje niže navedene hereze 1. Da je Tridentski koncil mnoge stvari proglasio de fide, a da to one nisu bile. 2. Da bi se sve heretičke sljedbe mogle svesti u jednu Crkvu, kad bi Rimska crkva odustala od nekih stvari za koje je tijekom vremena odlučila da su de fide, navodeći kao primjer članak o transubstancijaciji. 3. Da bi bilo moguće ostvariti jedinstvo Rimske crkve i protestantskih hereza, budući da se in articulis fundamentalibus obje strane slažu. 4. Da bi se uvelike moglo dovesti u pitanje, glede nekih članaka i mnogih stvari za koje je Tridentski koncil odredio da su de fide, jesu li oni bili dostatno raspravljeni i definirani u smislu da ili ne. 5. Da onaj koji drži i vjeruje temeljne članke vjere, makar ne držao ostale, nije zato od Crkve odijeljen nego je s njom sjedinjen u vjeri. Razlog je u tome što su samo temeljni i bitni članci nužni za spasenje. Ostalo je podložno sporenju. 6. Da ono što je Tridentski koncil definirao kao de fide u pitanjima opravdanja, predestinacije, milosti i sakramenata, koji da udjeljuju milost ex opere operato, ne pripada vjeri. 7. Da je on bio spreman zastupati stav, čak i uz žrtvu života, da svi ljudi mogu uživati svoj pogled na stvari (u drugim pitanjima), samo da se slažu in essentialibus fidei. 8. Primat rimskog pape nije de jure divino, ili bi se barem moglo raspravljati je li tako ili nije, sve dok se ne mogne donijeti odluka o tom pitanju. 9. Da anatematizmi Tridentskog koncila nisu nikakve definicije članaka vjere. 10. Da heretici nisu bili osuđeni na Tridentskom koncilu zbog bilo kakvih hereza koje su naučavali, nego samo zato što su Rimskoj crkvi pripisivali herezu. 11. Da odbacivanje transubstancijacije, čistilišta i čašćenja slika i svetaca ne znači odbacivanje stvari koje pripadaju samoj biti vjere, pa da stoga protestanti imaju pravu vjeru i pravu Crkvu. 12. Da su Rimska i Engleska crkva jedno te isto, jedna kao i druga katolička i pravovjerna. 13. Da nije u skladu s de fide to što opći koncil zajedno s papom može presuđivati u prijeporima o vjeri. 14. Da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti preljubom bilo koje strane. 15. Da se ženidbeni vez kao zbog preljuba isto tako može razvrgnuti i zbog drugih razloga. 16. Da svjetovni vladar na temelju valjana razloga može odlučiti da se vez sklopljene i konzumirane ženidbe može razvrgnuti. Tu su osim toga bili i neki drugi članci, ali oni su obuhvaćeni već navedenima. Nakon čitanja ovih lažnih i heretičkih tvrdnji, izneseno je kako su bili pozvani na sud oni koji su svojim stavovima bili bliski spomenutom nadbiskupu (ili bilo tko drugi koji bi iskazao volju da preuzme njegovu obranu). Neki od njih su se i pojavili u zakazano vrijeme; ali kad su vidjeli proces zajedno s nadbiskupovim vlastitim priznanjima, odrekli su ga se i nisu htjeli učiniti ništa u njegovu korist. Nakon toga su presvijetla i prečasna Gospoda proslijedili s postupkom do konačne presude. A ona je glasila: Da ga se proglasi nevrijednim naklonosti Svete apostolske Stolice, da ga se liši svih njegovih časti, beneficija i dostojanstva; da se zaplijene njegova dobra i da ga se preda svjetovnim vlastima; kao što su ga oni de facto tada i predali, da bi on i njegova slika, zajedno s knjigama koje je napisao, bili spaljeni. Pošto je presuda pročitana, spomenuti ondje se nalazeći lijes, slika i knjige bijahu predani mome Gospodinu rimskom upravitelju, koji je želio da se tijelo pregleda i ponovno potvrdi njegov identitet, što je i učinjeno. I smjesta je rečeni upravitelj naredio da se tijelo zajedno s ostalim stvarima prenese na Campo di Fiori kako bi se ondje spalilo. Ali budući da nisu našli nikoga tko bi sam bio voljan da ga odnese na rečeno mjesto, narednici su odredili nekoliko nosača kojima su naložili i primorali ih da pođu s njima i da ponesu rečeno tijelo, sliku i knjige, što su kad su doneseni na Campo di Fiori ondje smjesta spaljeni. I budući da se rečeni nadbiskup pri kraju svoga života pretvarao kao da se bio pokajao za svoje hereze, koje je onda držao de novo, nakon što ih se prethodno odrekao i za njih zamolio oprost, uživao je iskazanu mu naklonost da bude dionikom najsvetijih sakramenata. Ali unatoč tome, budući da je ponovno zapao u krivovjerje, bio je zbog toga predan svjetovnoj vlasti. I to je sve što se dogodilo u ovom postupku. Svi koji su pisali o Markantunu ističu njegovu učenost i genijalnost. Dvojba nastaje kada se govori o njegovoj karakternoj komponenti i mjeri znanstvenog doprinosa, što je ponekad rezultat nečasnih namjera prema njemu. Međutim, mi na Dominisa gledamo s divljenjem. U njegovu djelu nismo našli nešto što bi ukazivalo na zlonamjernost i loš karakter autora. Dapače, ono što je on nudio jest mir i tolerancija. Današnjim rječnikom rečeno, zalagao se za ljudska prava. Da su ga ondašnji vladari bar htjeli čuti, povijest Europe mogla je biti sretnija od one koja je proživljena. Ne mislimo da je Dominis bio bez grijeha. Katolička je Crkva, u okviru svog tadašnjeg zakonodavstva, pronašla njegove zablude i drastično ih kaznila. Danas se pak, s vremenske udaljenosti, neki Dominisovi heretički stavovi, koje je skupo platio, pokazuju proročkim. Oni zadiru u bit razvoja teološke misli i razvoja ljudskog društva. Kada čovjek postane samo sjećanje, najvrijednije što mu ostane jest poštovanje. Zato Markantunu de Dominisu želimo vratiti poljuljano dostojanstvo. Vjerujemo da će tijekom izlaženja edicije M. A. de Dominis rasti i širiti se spoznaja da je riječ o jednom od najvećih mislilaca koji su nikli na našim prostorima.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
