Skrivena kamera

Kad je Dürer bio mlad, tako ide priča, dakle kad je Dürer bio mlad i lijep kao ruža, neki mu je već zaboravljeni bavarski ili saski princ ponudio gostoprimstvo u svom dvorcu. Princ je bio veliki ljubitelj umjetnosti i mnogi su umjetnici kod njega ljetovali i zimovali stvarajući razna umjetnička djela u zamjenu za smještaj, hranu i družbu. Dürer , ta ruža sjevernjačke renesanse, umjetnik među umjetnicima, princ među prinčevima, pridružio se izabranom stvaralačkom društvu. No dok su njegova braća umjetnici čitave dane miješali boje, klesali kamen i tesali drvo, Dürer se posvećivao bančenju, zabavljajući se noću, spavajući danju. Tako su prošli dani, tjedni, ubrzo i mjeseci. Pa je naposljetku došlo i vrijeme da se princ pojavi u svom dvorcu, i provjeri što su sve lijepog umjetnici za njega stvorili. Svi oni pred svog dobročinitelja iznesoše stotinu čuda, podsmjehujući se među sobom zbog Dürera , koji svo ovo vrijeme niti platno nije uspio razvući.

I zbilja, Dürer istupi pred princa s praznim svitkom papira. A zatim ga raširi, i jednim lakim, brzim i sigurnim potezom pred očima okupljenih na papiru nacrta – savršenu kružnicu. Ne treba ni reći kakvo je oduševljenje ta kružnica izazvala kod princa. Umjetnici su je mjerili i premjeravali no odstupanja joj nisu mogli naći. A princ je zaboravio na sve biste i portrete stvorene njemu u čast i poput djeteta svima pokazivao tu savršenu, upravo duererovsku kružnicu, nastalu božanskom lakoćom, izbojem čistog talenta, kako već i priliči – bez ikakvog otpora, truda ili muke!

Stoljećima kasnije, u Evropi na početku XXI stoljeća, legenda o Düreru na košti kod južnonjemačkog princa, priča je o talentu i trudu, odnosno trudu bez talenta i talentu bez truda, ali i priča o umjetničkim kolonijama, nekadašnjim mecenama, i današnjim stipendijama. To je priča i o današnjim junacima umjetničkih kolonija i spisateljskih radionica. Koji su baš kao i Dürer nonšalantni, nezainteresirani. Cijeli u talentu, nikako u trudu, ponajmanje u muci. Koji dane provode u sukobu s autoritetima iz zaklada i fondacija. Dapače, u sukobu s idejom da se na ovakvom mjestu može pisati literatura, književnost za naručitelje i prema njihovim zahtjevima… A onda u maniri Dürera u jednom potezu napišu roman o svoj toj bjelosvjetskoj, konformističkoj besmislici. Kad je Dürer bio mlad, tako ide priča, dakle kad je Dürer bio mlad i lijep kao ruža, neki mu je već zaboravljeni bavarski ili saski princ ponudio gostoprimstvo u svom dvorcu. Princ je bio veliki ljubitelj umjetnosti i mnogi su umjetnici kod njega ljetovali i zimovali stvarajući razna umjetnička djela u zamjenu za smještaj, hranu i družbu. Dürer , ta ruža sjevernjačke renesanse, umjetnik među umjetnicima, princ među prinčevima, pridružio se izabranom stvaralačkom društvu. No dok su njegova braća umjetnici čitave dane miješali boje, klesali kamen i tesali drvo, Dürer se posvećivao bančenju, zabavljajući se noću, spavajući danju. Tako su prošli dani, tjedni, ubrzo i mjeseci. Pa je naposljetku došlo i vrijeme da se princ pojavi u svom dvorcu, i provjeri što su sve lijepog umjetnici za njega stvorili. Svi oni pred svog dobročinitelja iznesoše stotinu čuda, podsmjehujući se među sobom zbog Dürera , koji svo ovo vrijeme niti platno nije uspio razvući.

I zbilja, Dürer istupi pred princa s praznim svitkom papira. A zatim ga raširi, i jednim lakim, brzim i sigurnim potezom pred očima okupljenih na papiru nacrta – savršenu kružnicu. Ne treba ni reći kakvo je oduševljenje ta kružnica izazvala kod princa. Umjetnici su je mjerili i premjeravali no odstupanja joj nisu mogli naći. A princ je zaboravio na sve biste i portrete stvorene njemu u čast i poput djeteta svima pokazivao tu savršenu, upravo duererovsku kružnicu, nastalu božanskom lakoćom, izbojem čistog talenta, kako već i priliči – bez ikakvog otpora, truda ili muke!

Stoljećima kasnije, u Evropi na početku XXI stoljeća, legenda o Düreru na košti kod južnonjemačkog princa, priča je o talentu i trudu, odnosno trudu bez talenta i talentu bez truda, ali i priča o umjetničkim kolonijama, nekadašnjim mecenama, i današnjim stipendijama. To je priča i o današnjim junacima umjetničkih kolonija i spisateljskih radionica. Koji su baš kao i Dürer nonšalantni, nezainteresirani. Cijeli u talentu, nikako u trudu, ponajmanje u muci. Koji dane provode u sukobu s autoritetima iz zaklada i fondacija. Dapače, u sukobu s idejom da se na ovakvom mjestu može pisati literatura, književnost za naručitelje i prema njihovim zahtjevima… A onda u maniri Dürera u jednom potezu napišu roman o svoj toj bjelosvjetskoj, konformističkoj besmislici. MV