Smrt u Veneciji
naslovna
0Klub "Knjiga znanja"
Roman (1912.) njemačkog pripovjedača i esejiste, dobitnika Nobelove nagrade za književnost (1929.) inspiriran je autentičnim događajima iz piščeva života. Fabula slijedi ostarjelog pisca Gustava von Aschenbacha koji se tijekom posjeta Veneciji platonski zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg dječaka iznimne ljepote Tadzija. Aschenbach se isprva uvjerava da je njegov interes za dječaka estetske naravi, ali ubrzo postaje opsjednut njime. U Veneciji izbija epidemija kolere, on - iako svjestan opasnosti - ne želi otputovati te, na kraju, umire. Po ovom je literarnom predlošku Luchino Visconti snimio istoimeni film (1971.).
THOMAS MANN
Rođen je u Liibecku 6. lipnja 1875. kao drugi sin trgovca i senatora Johanna Heinricha Manna, i Julije da Silva Bruhns. Otac je bio rodom iz Liibecka, dok mu je majka rođena u Rio de Janeiru kao kći njemačkog plantažera i domorotkinje.
Nakon škole radio je u uredu jednog osiguravajućeg društva u Miinchenu. Tek kasnije započeo je karijeru novinara pa je na sveučilištu pohađao predavanja iz povijesti i književnosti. U međuvremenu je proveo godinu dana u Italiji sa starijim bratom Heinrichom. Tada mu je objavljena prva zbirka kratkih priča: Mladi gospodin Friedemann (Das kleine Herr Friedemann, 1898). U Rimu je započeo roman Buddenbrookovi (Buddenbrooks), koji se pojavio 1901. i koji je odmah postao omiljen među njemačkom publikom.
Prvi plod njegovog književnog statusa bio je roman o dvorskom životu Kraljevska visost (Konigliche Hoheit, 1909). Slijedio je još jedan roman, Ispovijest varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1922). Ovo se djelo temelji na ideji parodije, s mnogo goetheovskih životopisnih i aristokratskih ispovjedi s kriminalističkim i humorističnim elementima. Iako je roman ostao u fragmentima, neki poznavatelji smatraju ga njegovim najboljim djelom.
Godine 1912. objavljena je novela Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig), koja se uz Tonio Kroger (Tonio Kroger) smatra najvrednijim ostvarenjem toga žanra. Dok je pisao njena posljednja poglavlja, začeo je ideju romana Čarobna gora (Der Zauberberg, 1924), ali je pisanje prekinuo zbog početka II. svjetskog rata.
Njegova humana razmišljanja i samopropitivanje sažeo je u Razmišljanjima jednog apolitka (Betrachtungen eines Unpolitiscben), objavljenim 1918. Tema je njegov osobni problem njemačkog identiteta te politički problem kojim se bavio u duhu polemičnog konzervativizma.
Ujesen 1924. uz mnogo odugovlačenja, objavljena su dva dijela Čarobne gore. Zanimanje publike bilo je golemo. Problemi u romanu nisu se izravno ticali masa, nego više obrazovane čitalačke publike, ali su teška vremena pojačala interes i šire javnosti.
Nakon Čarobne gore uslijedila je građanska novela iz razdoblja revolucije i inflacije Unordnung und friihes Leid (1926). Mario i čarobnjak (Mario und der Zauberer, 1929) je bio njegov dotad najobimniji književni pokušaj.
Godine 1919. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Bonnu. Bio je jedan od prvih članova književnog odsjeka na Pruskoj akademiji umjetnosti. Rekao je da njegov nagli uspjeh nikada nije poljuljao snagu njegove samokritike.
Thomas Mann preselio je u Švicarsku 1933. nedugo nakon što su nacisti došli na vlast i započeli kampanju protiv njega. Službeno mu je oduzeto državljanstvo 1936, a 1937. i počasni doktorat. To ga je potaknulo na poznati javni odgovor u kojem je opisao stanje njemačkog pisca u progonstvu. Mann, koji je još za vrijeme Weimarske Republike upozoravao na porast fašizma (npr. u Mario und der Zauberer), nastavio je svoju borbu pamfletima i govorima tijekom razdoblja nacističkog režima. Godine 1940. postao je američkim državljaninom i niz je godina živio u Kaliforniji. Nakon rata vratio se u Europu.
Među glavnim djelima Mannovih kasnijih godina su romani Lotte u Weimaru (Lotte in Weimar, 1939), u kojem je prikazao fiktivni susret ljubavnika iz Werthera koji su sada
odrasli, te sjajan psihološki i tehnički portret starog Goethea. Potom Josip i njegova braća (Joseph und seine Briider, 1933-1943), verzija starozavjetne priče u kojoj se isprepliću mit i psihologija te Doktor Faustus (1947), priča o umjetniku koji za moć genija odluči platiti samouništenjem. Izdanje Mannovih sabranih djela objavljeno je u dvanaest svezaka u Berlinu (1956) i Frankfurtu (1960).
Thomas Mann umro je 12. kolovoza 1955. godine pokraj Ziiricha. Djela prevedena na hrvatski jezik: Težak čas, u Tisuću najljepših novela, sv. 52-54, Zagreb, 1933, Buddenbrookovi, Zagreb, 1950., 1980; Tonio Kroger, Zagreb, 1951., 2002; Lotta u Weimaru, Zagreb, 1953; Fiorenza, Zagreb, 1955; Smrt u Veneciji, Zagreb, 1956., 1979.,1998; Legenda o Josipu, Rijeka, 1958; Mario i čarobnjak, u Suvremena njmačka novela, Zagreb, 1966; Željeznička nesreća, u Sto odabranih novela svjetske književnosti, Zagreb, 1968; Doktor Faustus, Zagreb, Rijeka, 1976., Zagreb, 2000; u Biblioteci Nobelovci, Zagreb, 1998., 2002. objavljena je Čarobna gora; Kraljevska visost, Zagreb, 2000; Izabranik, Zagreb 2002.
