Uspavanka za Vjeru B.

USPAVANKA ZA VJERU B.

Knjiga je zbirka kratkih priča koje su većinom tematski smještene na otok Vir, a u manjem broju priča događaji se odvijaju u Zadru, Zagrebu i Križevcima. U pričama je prikazano djetinjstvo i mladost autora na otoku, njegovo odrastanje te zrele godine i starija dob. Likovi u tim pričama nevjerojatno su plastični, dočarani kratkim i jezgrovitim rečenicama koje odaju nesumnjiv talent autora. Filmska imaginacija dočarava nam autentične slike života s otoka iz polovice prošloga stoljeća oslikane kratkim i jasnim potezima koji podsjećaju na kineski crtež izveden samo jednom linijom. Atmosfera siromaštva, tvrdih i šutljivih likova iza čije šutnje i navike podnošenja nedaća života, osjećamo prkos i inat, ali i jednu prisniju toplinu koja se ne iskazuje riječima. Uvjerljivost i dojmljivost likova osnaženi su upotrebom dijalektalnog govora otočana u čijim kratkim formulacijama osjećamo i ono neizrečeno, tišinu i šutnju kao sastavni dio kazivanja. Kontrastni likovi prgavog oca i plahe majke, fini likovi slijepog djeda i bake, duhoviti i s blagim humorom prožeti likovi susjeda i mještana, čine čitanje ove knjige pravim zadovoljstvom.
Način života koji je već u nepovrat nestao, likovi ljudi kakvi su nekad bili a kakvih više nema i događaji koje danas teško da možemo i zamisliti, sve to, i još puno toga, sadržano je u ovoj zbirci kratkih priča Pere Budije. Na neki način mogli bismo je shvatiti i kao prilog povijesti otočnog života u najboljem smislu te riječi.
Predgovor ovoj zbirci napisao je Branimir Pofuk, kolumnist, glazbeni kritičar i novinar.

IZ PREDGOVORA BRANIMIRA POFUKA

Ukoliko u njegovim pričama pronađete sebe, svoja sjećanja, ukoliko vam poneka priča vrati izgubljene slike, ljude, događaje, troškovi papira, lekture, uređivanja i tiska ove knjige postigli su svoj cilj i opravdavaju svrhu – tako piše na kraju ove knjige u Crtici o autoru.
Premda to nisam morao, za svaki sam slučaj provjerio i dobio potvrdu da je autor Crtice o autoru sam autor – Pero Budija. Skromnost, jednostavnost i nepretencioznost kojima je ispisana cijela knjiga nepogrešivo se prepoznaju i u toj završnoj crtici.
Zašto na početku predgovora prepisujem i kradem posljed­nju autorovu rečenicu? Zato što mi se čini da je lijepo uokviriti knjigu tako da se mali glazbeni motiv s njezina kraja ponovi na početku. Da, u pričama i knjigama i to je moguće – da se kraj ponovi na početku!
Međutim, imam još važniji razlog. Iako do trenutka kada pišem ovaj predgovor nisam sreo niti upoznao Peru Budiju, nakon čitanja njegovih priča imam osjećaj bliskosti, osjećaj da se odavno poznajemo. Vjerujem da će takav osjećaj imati i svi budući čitatelji ove knjige nakon što zaklope njezine korice. Baš zato, zbog te preko noći stečene bliskosti s nekim tko je sa mnom podijelio svoj čitav život, svoje djetinjstvo, dječaštvo, mladost, zrelost i starost, uključujući i svoje najintimnije razgovore poput onih s mjesecom ili vlastitom sjenom, imam potrebu na samom početku knjige autoru odati priznanje i zahvalnost, a budućim čitateljima posvjedočiti: ova je knjiga kod ovog dolje potpisanog čitatelja itekako postigla svoj cilj i opravdala svrhu.
U potpunosti ispunjen cilj, svrha i opravdanje ove knjige sjećanja su i misli koje su samo autorove i ničije više, a koje on donosi s ljubavlju istinskog amatera u onom izvornom i najboljem smislu te riječi, dakle zaljubljenika u život i sam čin pisanja. Primjerice, čitav niz priča, koje bi izdvojene i povezane mogle činiti cjelinu jedne prave male novele, odnosi se na njegove roditelje, na nimalo uljepšan lik tvrdoglavog, uskogrudnog i gotovo čitav život zlovoljnog oca pomorca i potpuno kontrastan lik plahe i strpljive majke. U pričama iz svog najranijeg djetinjstva na otoku, nad kojim se nadvijaju divni i blagi likovi djeda i bake i njihov život proveden u simfoniji tišine skladane od velike ljubavi, autorova ljubav prema pripovijedanju osobito se iskazuje u nizu pravih pripovjedačkih bisera lijepog jezika koji s lakoćom preskače iz standardno-književne u dijalektalnu varijantu. Jedan od najljepših iskaza nalazi se u priči čiji naslov nosi čitava zbirka. Usporedba u kojoj autorova majka po notama zlatnih kukuruznih zrna svira uspavanke, etide i kantate na kamenom žrvnju kao na violončelu najljepša je i najpoetskija pohvala i glazbalu i kame­nom alatu koju sam ikada pročitao.
Ima ljudi, pa i profesionalnih pisaca, koji vole pripovijedati zbog samog pripovijedanja i zbog straha od tišine i šutnje. Takve pripovjedače koji vas spopadnu u nekoj čekaonici ili vlaku pristojno otrpite i njihove priče smjesta zaboravite. Petar Budija nipošto nije jedan od njih. Likovi, karakteri, događaji, zvukovi, boje, mirisi i misli iz njegovih priča uvuku vam se pod kožu i ostanu s vama kao dragi suputnici na zajedničkom nam putovanju.

O AUTORU ...

Pero Budija rođen je 1951. na otoku Viru. Ekonomist je po zvanju, umirovljenik po zanimanju. U Križevcima živi od 1981. godine. Piše odavna mada je dosada objavio malo toga. Možda je tek spomena vrijedno da je dugogodišnji suradnik portala Križevci.info, za koji je pisao mjesečne kolumne. Jednom je na republički natječaj poslao kratku priču „Ostati mlad” i (s još dvojicom autora) osvojio zlatnu medalju.
U mladosti vrhunski sportaš, hrvatski prvak, rekorder i jugoslavenski reprezentativac na dugim prugama, medalje, pehare i diplome spremio je u garažu. Priče koje ste pročitali napisao je tijekom zadnjih desetak godina, bez pretenzije da bi osvojio medalje, tek kao želju da zabilježi jedno vrijeme, ljude, običaje, svakidašnjicu. Priče uranjaju u vrijeme njegova najranijeg djetinjstva (na Viru), srednje škole u Zadru i fakulteta i sporta u Zagrebu. Upravo zbog tog razloga smatra se  Viraninom, Zadraninom, pomalo Zagrepčaninom i Križevčaninom.
Ako u njegovim u pričama pronađete sebe, svoja sjećanja, ako vam poneka priča vrati izgubljene slike, ljude, događaje, troškovi papira, lekture, uređivanja i tiska ove knjige postigli su svoj cilj i opravdali svrhu.