Veroispovest savojskog vikara

“Veroispovest savojskog vikara” je jedno od Rusoovih može se slobodno reći i najznačajnih djela. “Veroispovest savojskog vikara” je gotovo jedino Rusoovo djelo u kojemu on izlaže filozofske osnove svog nazora na svijet. Nesumnjivo je on na tome području bio manje originalan, nego na ostalima i stoga njegova   metafizika ispada  slabije zastupljena od njegove političke filozofije, premda se ponešto razlikuje od filozofije većine drugih prosvjetitelja.

Ponajpre Ruso odbacuje nazive filozofije i filozofa što u njegovoj upotrebi   figurira samo podrugljivo, pri čemu vjerovatno igra ulogu i njegova svađa s filozofima, kako su sebe običavali nazivati enciklopedisti. Ova svađa i odbacivanje filozofije može se prepoznati u slijedećem: “Kad bi filozofi bili u stanju otkriti istinu, tko bi se još onda među njima interesirao za nju? Svaki dobro zna da njegov sistem nema bolje temelje nego drugi sitemi: ali ga on brani jer taj sistem potiče od njega. Nema nijednoga među njima koji ne bi, kad bi mu uspjelo da pozna istinu i laž pretpostavio laž, koju je pronašao, istini koju je otkrio neko drugi. Gde je filozof koji zbog svoje slave ne bi rado varao ljudski rod? Gde je taj koji, ako nni sam sebi to ne sme da prizna, ide bilo za čim drugim nego za tim da se odlikuje? Ako mu samo pođe za rukom da se izdigne iznad proste gomile, da uništi sjaj svojih takmaca, štaq će onda da zahteva više? Glavna je stvar da misli drukčije nego drugi. Među pravovernima on igra ulogu ateiste, a među ateistima bio bi, naprotiv pravoveran”.

Odbacivši svaku filozofiju on cijeni samo ljubav prema istini a diskurzivnu metodu zamjenjuje kriterijem neposrednog osjećaja iskrenosti srca. “Kako ja umjesto svake filozofije posedujem ljubav prema istini a umjesto svih metoda lako i jednostavno pravilo koje me oslobađa zaludnih suptilnosti u dokazivanju, to preduzimam prema tom pravilu još jednom ispitivanje znanja koja su za mene od važnosti, riješen da primim kao dokazana ona od njih kojima u iskrenosti svoga srca ne mogu odreći svoju suglasnost, a kao istinita sva ona koja mi se učine da su u nužnoj vezi s tim prvima, a da sva ostala ostavim u neizvesnosti, ne odbacujući ih, niti ih primajući, niti se mučeći da ih rasvijetlim, kad ne obećavaju nikakav praktičan rezultat”. . .