Antologija svjetske kratke priče

Boris Maruna (Podprag, Jasenice, 13. travnja 1940 – Zagreb, 14. lipnja 2007), pjesnik, esejist, prevoditelj. Od 1949. živi s obitelji u Zaprešiću, a od 1960. s dvojicom braće odlazi u izbjeglištvo.
Nakon izbjegličkog logora u Italiji, odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću te počinje objavljivati u Hrvatskoj reviji.
Neko je vrijeme boravio u Engleskoj, gdje je radio u uredništvu Nove Hrvatske. Naposljetku, studirao je književnost na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu, gdje je i magistrirao. Na Sveučilištu u Barceloni završio je hispanistiku.
U Hrvatsku se vratio 1990. gdje je do 1992. bio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. Od 1995. do 1997. glavni je urednik Matičinih novina Vijenac, a potom, do 2000., i glavni urednik Hrvatske revije. Opet je, do 2003., ravnatelj Hrvatske Matice iseljenika, a do 2007. veleposlanik Republike Hrvatske u Čileu.

Uz svoj književni i novinarski rad preveo je čitav niz tekstova i objavio izbore iz djela Octavia Paza, Charlesa Bukowskog (Tragedija lišća, Matica hrvatska 1999), Pabla Nerude (Pjesme/Poemas, Matica hrvatska 2004. teFernanda Savatera, Nicanora Parrea, a upravo je objavljena i Antologija svjetske kratke priče u mkegovom izboru i prijevodu (s crtežima Anabel Zanze, Ex libris 2017).
Objavio je sljedeća djela: I poslije nas ostaje ljubav (s. n.), Buenos Aires 1964., Govorim na sav glas, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona 1972., Ograničenja, München-Barcelona 1986., Prvi čovjek (Le premier homme), Zbirka Biškupić, Zagreb 1991., Ovako, Alfa, Zagreb 1992., Otmičari ispunjena sna, Mozaik knjiga, Zagreb 1995., Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Matica hrvatska, Zagreb 1996., Upute za pakleni stroj. Izabrane pjesme, NZMH, Zagreb 1998., Era piu facile amarti da lontano (I Croati mi danno sui nervi), Lint, Trst 2000., Ovako je pisao Katul, Ex libris, Zagreb 2005., Što je čuvalo nadu, Matica hrvatska, Zagreb 2008., Tvrd pjevač, Litteris, Zagreb 2014., Svijet koji znam, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2015.