Vuci

Devetnaest godina nakon romana Bijeg (1909), a samo godinu dana poslije studije Frankopani, 1928. Milutin Cihlar Nehajev objavio je povijesni roman Vuci.1 Podnaslov romana izravno ne precizira žanr, ali isticanje povoda pisanju i, jasno, objavljivanju romana, riječ je o 400. obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza krčkog, senjskog i modruškog (27. IX. 1527-27. IX. 1927), čitatelju daju početni naputak o temi i njezinim junacima. Ako uz to pretpostavimo da su čitatelji bili upućeni i u autorovu spomenutu studiju, nije nam teško zaključiti da su njihova čitateljska očekivanja bila potpuno definirana. Jer, upravo će roman Vuci romaneskno razraditi osnovnu Nehajevljevu tezu o Krsti Frankopanu kao jakoj povijesnoj osobi, ali na način koji je odgovarao književnom vremenu u kojem se roman pojavio. Borbe Frankopana, zapisat će Cihlar u studiji Frankopani, jesu borbe velikog feuda protiv apsolutizma kraljeva, ali su u isti mah duboko prožete osjećajem posebnog nacionalnog interesa. Krsto piše i osjeća hrvatski, njegovi su službenici djeca domaćeg kraja, on je najjači reprezentant hrvatske državnosti u to doba... njegova je misao potpuna suverenost... U romanu njegova života zapisani su i historijski zapleti svih muka hrvatskih.2 Upravo posljednja rečenica u kojoj se sintagma roman života uzima kao primjer opće nacionalne muke daje nam unaprijed naslutiti da će u romanu, o kojem će književni kritičari tih godina, kao što će to učiniti Ljubomir Maraković,3 govoriti kao i o romansiranoj biografiji — a poslije će isti genološki termin upotrijebiti i Mira Sertić — doći do odmaka u odnosu na osnovni, u književnoj povijesti poznat kao šenoinski model. (J.Matanović)