Velika voda

Roman Velika voda donosi kolažnu priču o dvanaestogodišnjem dječaku Lemu, ratnom siročetu kojega stric i strina više ne mogu uzdržavati te ga u proljeće 1946. smještaju u dom za ratnu siročad. Bivša ustanova za liječenje kriminalaca pretvara se u sklopu nove komunističke države u sasvim posebno edukativno središte s ciljem stvaranja novoga čovjeka, koje svojom organizacijom i postupcima podsjeća na zarobljenički logor.
Odabrana pripovjedna perspektiva ona je dječaka Lema koji u prvom licu pripovijeda svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u sirotištu sve do zime 1949. godine, opisujući niz čudesnih događaja koji su obilježili njegovo i odrastanje ostale djece u visokim zidom ograđenom domu.
Povučenome Lemu kao drug u vrsti dodijeljen je neobuzdani mladić, sanjar Isak Kejten, i između njih će se uskoro  uspostaviti istinsko prijateljstvo. Zatečeni u neprijateljskom i okrutnom ambijentu, dječaci kroz rupu u zidu vide (ili ipak samo zamišljaju) veliku vodu, koja postaje simbol njihove jedine nade, metafora želje za slobodom, za bijegom.
Lemu je pripovijedati želja i imperativ, u njegovu se pripovijedanju odražava i put koji je prošao od dječaka kojega su lovili po poljima ne bi li ga strpali u dom do dječaka koji počinje stvarati, postaje piscem, odnosno put učenja riječi, ovladavanja jezikom, i to počev od “prostih” izraza koje ga je naučio djed do osvještavanja što se sve može činiti jezikom, primjerice kako deklamirati Staljinovu biografiju subverzirajući je.
Napisan evokativnim, lirskim stilom ironijskog distanciranja, u kojemu je česta upotreba metafora i slika, istovremeno je to i realističan, a na trenutke i surov roman koji pripovijeda prijelaz iz doba nevinosti u svijest o čovjekovoj limitiranosti, ali i o povremenoj mogućnosti njezina prevladavanja.
Taj klasik suvremene makedonske književnosti preveden je na više svjetskih jezika, među njima francuski, engleski i talijanski, adaptiran je za kazalište, a 2004. dobio je i filmsku adaptaciju.