Velika igra 1856.-1907.

Autor je prikupio službene dokumente, parlamentarne spise, političke pamflete, memorare, suvremene novinske članke kao i neobjavljene izvore iz ruskih, britanskih, indijskih, gruzijskih, uzbekistanskih i turkmenistanskih arhiva.

Još od nejasnih prapovijesnih vremena, ljudska vrsta poznavala je nebrojene sukobe koji su dijelili ljude. Ipak, usporedo s krvavim srazovima, razvijala se i suradnja između pojedinaca, društvenih skupina i država općenito. Ova isprepletenost uzajamne odbojnosti i snošljivosti, mržnje i sklonosti, pratila je ljudska bića više do pet tisuća godina zabilježene povijesti.

Kao paragon ovog dijalektičkog kolanja, „Veliku igru", koju su igrale i velike europske sile i lokalni vlastodršci u Središnjoj i Istočnoj Aziji u drugoj polovici 19. stoljeća, povjesničari moraju iznova propitati s vremenskih, zemljopisnih, sociopolitički, ekonomskih i kulturalnih stanovišta.

Ako bi običnog čitatelja, željnog razumijevanja „tajni motiva" u pozadini povijesnih događaja, upitali da objasni kako gleda na Veliku igru, odgovor bi se lako mogao predvidjeti. Najvjerojatnije, čitatelj bi rekao da se ova definicija odnosi na geostrateško suparništvo, na prvom mjestu između Britanskog carstva i Ruskog carstva, za nadzorom nad Središnjom Azijom u devetnaestom stoljeću, kada je, suočen s izazovom kojeg je ovo potonje carstvo uputilo ovom prvotnom, London morao upregnuti i diplomatska i vojna sredstva kako bi ostvario trosturki cilj: održati ravnotežu moći u Europi, proširiti svoje posjede u Indiji, i osigurati komercijalne puteve od Sredozemlja prema Indijskom, odnosno Tihom oceanu.

Knjiga dubinski promatra Veliku igru u svezi s razvojem rusko-britanskih odnosa tijekom vikotrijanskog i post—viktorijanskog razdoblja. Njena je svrha pobiti mitove i ispraviti očite nepreciznosti koje vladaju u našem razumijevanju toga kako su predindustrijske države i ljudi bili uklopljeni u modernu civilizaciju zahvaljujući nadmetanju velikih sila za dominacijom u Aziji. (Mate)