Druga Venecija

Matvejevićev nas recitiv uvodi u vrtoglavi pjev u kojem se najkonkretnija mjesta i pamćenja s istoka i zapada prečišćuju vjetrom. Neizmjernost geografskog prostora i neizmjerljivost ljudskog iskustva isprepliću se u vremenu, dotiču jedno drugo, premještaju se u goleme mase kopna i mora u pokretu, u stalnom usponu prema smislu koji nam je nepoznat. Punoća viđenja i individualizacija posebnog i elementarnog budi u nama drhtav osjećaj za susrete, istodobno privlačne i politički neugodne: dijalog čovjeka s povješću, s neizbježnim korijenjem vlastite kulture. Sjene drevnih gradova prate moćnu himnu posvećenu Mediteranu, mitu voda koji se nadnio nad Venecijom. Snažna deklamacija uvlači se u našu izmučenu suvremenost poput opomene.
Intelektualac koji nas je u svojim esejima suočavao s dilemama i tjeskobama bivše Jugoslavije otkriva nam poeziju zapretanu u lucidnost njegove proze, sjetna nadahnuća otrgnuta od zaborava. Snažnim i ujedno tananim zahvatima Matvejević nam je predočio Veneciju, onu «drugu» koju do sada nismo poznavali, naveo nas je da ju gledamo drukčije. Autor «Mediteranskog brevijara», te «genijalne, neočekivane i blistave knjige» (Claudio Magris) koja nam je pomogla da na novi način prilazimo našem moru, otkrio nam je u ovom djelu, uza sve ostalo, poeziju poniznosti i bezimenosti.

Renato Minore, književni kritičar rimskog «Messaggera»