Šala

U Šali je Kundera iz hašekovske tradicije preuzeo smijeh, šalu (ali kroz suze) i dodao svoju invenciju - nepodnošljivu lakoću - pripovijedanja u racionalnoj analizi čovjekove sudbine uz istodobni odmak između povijesti i fikcije. A zašto je uzeo humor kao svoj književni diskurs, jednom je ovako obrazložio: "Vrijednost i duhovitost naučio sam tijekom staljinističkog terora. Bilo mi je dvadesetak godina. Uvijek sam prema načinu na koji se netko smije mogao prepoznati osobu koja je bila staljinist, osobu koje se ne moram bojati. Duhovitost je bila pouzdan znak prepoznavanja. Još od tada užasnut sam svijetom koji gubi smisao za humor."

Milan Kundera rođen je 1929. u Brnu, 1975., Prag je napustio 1975. godine i emigrirao u Pariz. Proslavio se romanom “Šala” (prvo izdanje 1965. u Pragu), a svoj je književni genij potvrdio nizom djela koja se odlikuju intelektualnom složenošću i književnom virtuoznošću. Od romana “Polaganost” piše na francuskom jeziku. Djela na češkom jeziku: romani – “Šala” (1975), “Život je drugdje” (1970), “Oproštajni valcer” (1971), “Knjiga smijeha i zaborava” (1978), “Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1984), “Besmrtnost” (1989); pripovijetke – “Smiješne ljubavi” (1963-1969). Na francuskom jeziku napisao je eseje: “Umijeće romana” (1986), “Iznevjerene oporuke” (1993), “Zavjesa” “2005), dramu “Jacques i njegov gospodar” (1971) te romane “Polaganost” (1995) i “Identitet” (1996). U sklopu projekta Djela Milana Kundere, objavljeno je tijekom devet godina petnaest djela.

Njegov kultni roman “Nepodnošljiva lakoća postojanja” situiran u kontekst “praškog proljeća” 1968., gdje on precizno bilježi stanja svojih junaka i propituje njihove motive i odnose te ih skeptično komentira svjesno razbijajući narativnu iluziju, dok u “Besmrtnosti” također svoja razmišljanja strukturira u roman stvarajući priču o dvije sestre i njihovim životima, a ustvari literarno pretresajući sve velike životne teme: smrt, seks, obitelj, brak, društvene vrijednosti. “Život je drugdje” također je roman koji je istovremeno i parodija i satira jednoga vremena, ali i duboka i snažna meditacija o bitnim problemima čovjeka i njegovoj egzistenciji, baš kao što je glasna kritika sustava; “Šala”, pisana tehnikom kontrapunkta, s mnoštvom sporednih epizoda i kratkih esejističkih diskursa, ali tako duhovito i mudro da nakon čitanja osjećamo golemo estetsko i intelektualno zadovoljstvo bez obzira na težinu tematike. “Knjiga smijeha i zaborava” istovremeno je i roman, i bajka, i književna teorija, i politička rasprava, i muzikološka studija, i autobiografija, no upravo je zbog te svoje žanrovske kompleksnosti originalna i neodoljiva, kao što su neodoljive i novele iz “Smiješnih ljubavi”, prepune igre, šale, iznenađenja i erotskih (ne)mogućnosti, i kao što je originalan Oproštajni valcer.

U “Umjetnosti romana” Kundera iz vizure romanopisca u sedam samostalnih, ali sadržajno povezanih poglavlja predstavlja u glavnim crtama razvoj europskog romana i njegovo osobno poimanje istoga. Jedina je drama Kunderinih djela, “Jacques i njegov gospodar”, duhovita i zabavna “varijacija” Diderotova romana Jacques fatalist, Kunderina najdražeg romana, dok u romanu “Identitet” — drugom romanu napisanom na francuskom jeziku, sažetim izbrušenim pripovjedačkim stilom, trenutak zbunjenosti pokreće lanac događaja koji prisiljava čitatelja da premosti razliku između zbilje i mašte. U “Zavjesi”, predzadnjoj knjizi eseja, Kundera se nadovezuje na prethodna djela “Umjetnost romana” i “Iznevjerene oporuke” te nastavlja istraživanja o romanu, odnosno njegovoj evoluciji, pišući o autorima (Sterne, Rabelais, Broch, Diderot, Musil, Kafka...) koji su obilježili povijest te književne vrste.

U “Susretu” svakom rečenicom Kundera iznova pokazuje otpor prema uvriježenom mišljenju i romantičnom licemjerju, a dok preispituje skandal zaborava i postojanje crnih lista, ne štedi tzv. intelektualnu elitu, koja je i prečesto tek odraz dominantnog konformizma. Još jedan je to Kunderin autoportret, bez emfaze i patosa, iskren i odmjeren, lucidan, britak i duhovit.