Književni povjesničar i sveučilišni profesor Vinko Brešić (1952.) nakon višegodišnjih istraživanja objavio je 1997. zbornik od 157 autobiografija 100 hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća čime je usustavio jednu specifičnu književnu praksu. Javnost je njegov projekt dočekala kao jedinstveni znanstveni i izdavački pothvat (M. Jurišić) monumentalnih dimenzija (B. Donat), koji uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (A. Zlatar) i koji je izazvao buru u našim spisateljskim redovima (B. Džebić) te bio neko vrijeme u vrhu čitanosti.
U međuvremenu autobiografska je literatura i u nas doživjela pravu eksploziju, autobiografsko štivo u žiži je interesa najšire čitateljske publike, istraživača i nakladnika koji u sada već specijaliziranim nizovima objavljuju strane i domaće autore s njihovim životnim pričama. U takvoj situaciji autor se odlučio na novi korak, pa je pozvao hrvatske pisce da za njegov projekt dopišu raniju ili napišu novu autobiografiju. Ohrabren reakcijama pisaca iz svih naraštaja (od V. Krmpotić, Z. Crnkovića, B. Glumca, A. Majetića, I. Goluba, L. Bauera, P. Pavličića, B. Jelušić, M. Gavrana i J. Matanović do J. Mlakića, K. Lokotara, D. Žilić i I. Balenovića) autor je pristigle priloge složio u tri knjige pod jedinstvenim naslovom Iz prve ruke Nove autobiografije hrvatskih pisaca. Riječ je o stotinjak priloga koji su kronološki složeni i komentirani te popraćeni imenskim kazalom. U prve dvije knjige su prilozi autora rođenih od 1920. do 1951., a na isti način bit će složene autobiografije treće knjige, koja će uskoro izići. Ovime se još jednom obogaćuje nacionalna autobiografska literatura te na jednome mjestu nudi atraktivno, važno i u mnogome provokativno štivo. Ono će sasvim sigurno nadživjeti svoje vrijeme i nalaziti put do publike uvijek željne priča iz prve, po mnogima - prave ruke.