Prva ljubav

Petar Babić, iz recenzije: Križevačka svestrana duša Ivan Mihalić (fotograf, pjesnik, slikar) hrabro se odvažio porinuti u vlastita sjećanja na djetinjstvo i mladost da bi nam ispričao, prenio priču o svojoj prvoj ljubavi. Autor nas u priču uvodi iz zagrebačke bolnice „Rebro“, u kojoj cijelu noć mora preležati budan da ne ugrozi život ako se nezgodno pomakne, bojeći se da u snu ne učini krivi pokret pa mu popusti bandaža i iskrvari zbog prerezane arterije u preponi. Ovaj uvod motivira pripovjedača da još jednom pred izvjesnošću kraja svih krajeva, u sjećanjima vrati slike, boje i osjećaje koje svima nama vrijeme bespoštedno odnosi. Svjestan da je kao pojedinac samo kap u moru sudbina, u kojem se njegova ne izdiže ničim herojskim i društveno povijesnim, Ivan Mihalić se nepretenciozno i hrabro upustio u bilježenje davnih dana od prije pola stoljeća, kad je kao dječarac odlazio pecati na Vrtlin, školovao se i odrastao, pod sjenom siromaštva, ali i one nepatvorene pubertetske sreće, kad je svijet još nepregledan i čudesan, a vlastita budućnost tajna koja pruža najdivnije mogućnosti.

Autor u ovoj priči ni u jednom trenutku ne odvaja glavnog lika, pripovjedača, od samog sebe. Ovdje nije riječ o fikciji i dotjerivanju vlastitih sjećanja, već otvorenom pokušaju da se doživljaji i ljudi iz tog vremena prikažu što vjernije, i pritom piscu nije bitno koliko će precizno iznijeti samu temu, već mu je bitnije da pokuša prenijeti osjećaje koje je tada proživljavao. Vanjski povod Mihalićevog bilježenja događaja s kraja pedesetih, jest prva ljubav prema djevojčici Ljiljani, koju je upoznao uvježbavajući igrokaz za školsku priredbu. Prva ljubav, koja odmah asocira na Balaševićevu istoimenu pjesmu, ovdje je dočarana u svojoj punoj jednostavnosti, nevinosti, s krajem koji je očekivan i toliko sličan svim pričama i pjesmama o prvim ljubavima.

Međutim, autor kroz više usputnih pričica, vrlo plastično uspijeva dočarati sve ushite i bojazni skromnog dječaka pred kojim se s pojavom simpatije otvorio sasvim novi svijet, na koji on nema pravog odgovora i na koji ga nitko nije pripremio. Mihalićev prozni diskurs u tom smislu, bez obzira na poneke strukturalne manjkavosti u komponiranju radnje, pruža životan prikaz jedne školske ljubavi, a još više ambijentalni kontekst u kojem se priča odvija. Pored teme prve ljubavi, iz drugog plana tu se vraćaju i slike starih Križevaca, njegove Supilove ulice (nekad i danas Svetokriške), odlasci s prijateljima na pecanje pod katedralu, školske anegdote, motiv majke, i drugo.

Svijet koji Mihalić zahvaća ovom pričom, izgubljen je, ostavši tek na crno-bijelim fotografijama, i zato je važno da postoje samopregne duše poput Ivana Mihalića, koje će otkrhnuti iz zaborava mirise vremena iza nas, jer oni su garancija da naše pamćenje ima smisla, i da je čovjek u svim vremenima prije svega, čovjek duše i osjećaja. Čitajući ovaj rukopis ne možemo se oteti dojmu kako je današnja mladež zakinuta za mnoge svjetove koje su njihove bake i djedovi punim plućima udisali. Premda je to vrijeme u odnosu na današnje tehnološki nazadno, ideološki ograničeno i siromašno, ipak je pružalo jednu slobodu vremena pojedincu da se više bavi samim sobom, bez stresa, u igri i druženju, u još sačuvanoj prirodi.

Prema pričanju starijih generacija, anegdote iz tog vremena puno su humorističnije i originalnije, nego ono što mi doživljavamo danas. U ovo vrijeme trke za poslom, ambicija i spašavanja od recesije, kao da se više i ne događaju životne radosti, a kamoli više imamo vremena za sjećanja, za žvakanje slatkog hmelja mladosti, kako bi ustvrdio Danilo Kiš. Nove generacije više ne osjećaju same sebe, već smo u mozak usadili vlastiti projektor preko kojeg si projiciramo što moramo biti, živjeti, ostvariti. U tome se izgubila čarolija, čitava dimenzija bitka, jer umjesto da kao Mihalićev junak, momčić na pragu puberteta, živimo sami sebe, mi danas glumimo sami sebe, snimamo vlastiti film koji najčešće nema veze s našim stvarnim potrebama i dohvatom sreće.

Šteta je što Mihalić u ovoj priči nije pokušao predstaviti malo širi, društveni kontekst vremena, kao još jednu pozadinsku boju u svojoj pripovjedačkoj linearnosti. Također, u nekim dijelovima imamo osjećaj da je priča prebrzo prekinuta, ili nije dovoljno raspisana i uvedena u tijek radnje, pa tu s puno dobre volje potičem autora da takve dijelove više proširi u željenom smjeru, tako da prozna slika potpuno zaživi u čitateljevoj recepciji, pogotovo zato jer autor za to ima talenta. Bilo bi interesantno vidjeti i više dijaloga između sudionika nekog događaja, govorna karakterizacija dosta bi unaprijedila trodimenzionalnost zadanom okviru ove pripovijetke, a pogotovo zbog problematike križevačkog govora koji je u međuvremenu s navalom štokavštine odumro. Iz svega navedenog, osobno mi je drago što se ovakva svjedočanstva bilježe i objavljuju, jer su dragocjen prinos očuvanja atmosfere izgubljenih vremena, ma koliko god bili lokalno i subjektivno orijentirani.

U konačnici, Mihalić će ovom i drugim knjigama ostaviti svjedočanstvo na vrijeme pedesetih i slijedećih desetljeća u Križevcima, što bi trebao biti poticaj i drugima da pokušaju ispričati svoja iskustva i sjećanja. Moja generacija još će imati o čemu pisati, i mi smo osamdesetih lutali šumama, išli u Mlinarce na nogomet, odlazili na radne akcije u Greberanec brati grožđe ili se upoznavali s radnom bazom našeg OOUR-a Čelik, a da ne govorimo o devedesetima i Domovinskom ratu… Pitanje je o čemu će pisati današnja generacija koja tek stasava – o doživljajima s Facebooka i kako su čitavo djetinjstvo pred računalom igrali igrice, a prva ljubav im je bila virtualna Lara Croft?