Prezreni na svijetu

U ovo postnacionalističko doba postali smo svjesniji činjenice da Fanon i nije bio nepogrešiv: katkada je romantizirao nasilje, idealizirao seljaštvo, slabo je poznavao arapsku ili islamsku kulturu, a nije imao ni osobit uvid u pitanja rodnosti i seksualnosti. Ipak, obnovljeno suvremeno čitanje Fanona otkriva i njegovu iznimnu avangardnost kao važnoga preteče niza potonjih intelektualnih pokreta; u njegovim lapidarnim iskazima nalazimo klicu mnogih kasnijih teorijskih smjerova. Sada vidimo da je antikolonijalističko rasredištenje Europe kakvog se prihvatio u Prezrenima na svijetu (1961) istodobno izazvalo i najavilo Derridaovu tvrdnju (iznesenu u tekstu »Struktura, znak i igra u diskursu humanističkih znanosti«, 1966) da je europska kultura »dislocirana«, primorana odustati od toga da sebe predočava kao »isključivu referentnu kulturu«. Zajedno sa sebi sličnim imenima kao što su Césaire i Cabral, Fanon je izvrnuo smjerove intelektualne razmjene: Treći je svijet proizvodio fenomen poznat kao »teorija«. Slično tomu, sada je jasno da je ono što je Fanon nazivao »socijalterapijom« prethodilo »antipsihijatriji« jednog Davida Coopera, R. D. Lainga i Felixa Guattarija. Na koji način, pita Fanon, Freudovo »liječenje pričanjem« može olakšati prijelaz u »običnu sreću« kada sama društvena tiranija proizvodi »neobičnu sreću«? Kako psihoanaliza može nekomu pomoći da se prilagodi ako kolonijalizam izaziva beskonačnu neprilagođenost? Kako da se pacijenti u svojoj sredini osjećaju ugodno kada kolonijalizam pretvara kolonizirane u strance, i to u njihovoj vlastitoj zemlji? Kako da psihoanaliza izliječi duševne poremećaje kad upravo kolonijalizam dovodi do prave epidemije duševnih poremećaja? Nije li, u takvom kontekstu, psihoanaliza prije stvar spašavanja utopljenika (da recikliramo Brechtovu analogiju) nego popravljanja oštećene brane?