Otputovavši na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda u Kongo, Miro Aščić nije samo bilježio nego je i živio svoju Afriku pokušavajući iz dana u dan uhvatiti to srce bijede, neizmjerna prirodnoga bogatstva i jednako tolike neizmjerne boli i patnje stanovnika koje još pokoravaju velike, nekoć kolonijalne, a sada neokolonijalne sile.
Otisnuvši se u Kongo, Ruandu, Keniju, na Zanzibar, oboružan samo kamerom, Miro Aščić ne podastire nam u knjizi samo veliku upućenost u ono o čemu piše nego zadire u samo srce Afrike, kao da piše neki svoj pledoaje za napaćeni kontinent. No rečenice mu nisu patetične, nego izbrušene poput dijamanta što ga je pronašao u sebi snimajući ispirače zlata, slamove ili silovane djevojčice koje su utjehu našle u Misijskome uredu u kojem više od trideset godina djeluju sestre Mislava i Vedrana, njegove vodičice za prvoga putovanja u Afriku. On u Africi ne traži, za razliku od belgijskih, francuskih ili novovjekih američkih osvajača ono što bi uzeo, nego ono što bi dao. Neodoljivo se stoga nameće parafraza iz nastupnoga govora američkoga predsjednika Johna F. Kennedyja koji je sugrađanima poručio da se ne pitaju što će im domovina dati, nego što će oni dati njoj.