Knjiga stihova hrvatske najbolje pjesnikinje obuhvaća njezine pjesme pisane u slobodnoj formi, sonete, kao i haiku pjesme, potom intervju vođen s pjesnikinjom (razgovarao Davor Mandić), te osvrt na njezino književno djelo iz pera Branka Maleša.
Zbirku je autorica stvarala za vrijeme svoga boravka i liječenja u Stubičkim Toplicama. Ove pjesme pisane su iz motrišta životnog sabiranja i želje za vlastitom ocjenom o proteklom vremenu. Pjesnički naturalizam i humanizam mlade Vesne Parun kao da se ništi golemom banalnošću realne postave svijeta, pa sada njezini stihovi svjedoče njegovu grubu i nemaštovitu socio-dinamiku, kao i, nažalost, permanentno nijekanje pojedinca u takvom svijetu. Upravo zato pjesnikinja često pribjegava ironijsko-satiričkoj optici, kojom sada oštro vidi mnogobrojne fatalne otklone od svojih mladenačkih idealiziranih percepcija.