Moć nepokornosti
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Moć nepokornosti
Studija Moć nepokornosti: intelektualaci biopolitika pokušava odgovoriti na pitanje kome i čemu još služe intelektualci u ovo „mračno doba" globalnog poretka znanja, ideologija i kulture. Pitanje o njihovu smislu od samog početka nastanka tog neodredivog pojma izazivalo je ironiju, prezir i optužbu samih intelektualaca o lažnom elitizmu duha i žrtvovanju univerzalne istine u korist plemenskih totema nacije. Od Ortege y Gasseta i Bende do suvremenih kulturno pesimističkih teorija o kraju intelektualaca traje neprestana samokritika i preispitivanje njihove uloge. Moja je nakana pokazati da suvremena kritička analiza kulture kao nove ideologije u doba neoimperijalnog poretka globalizacije iziskuje istodobno napuštanje emfatičkog tona kulturnog pesimizma i „objektivnog" znanstvenog pristupa fenomenu kao društvenoj kulturalnoj figuri posjednika znanja/moći u suvremenom svijetu. Temeljne postavke ove knjige najvećim su dijelom radikalizirani stavovi koje sam iznio u studiji Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, objavljene u Izdanjima Antibarbarus 2005. godine. Za razliku od povjerenja u mogućnost obnavljanja izvornog smisla kulture nakon njezine političke dekonstrukcije kao nove ideologije, Moć nepokornosti konačno napušta prethodno stajalište. Povratak izvornome smislu kulture više nije moguć. Biopolitika je razorila temelje povratka povijesti, kulture i identiteta. Sada je temeljno pitanje kako očuvati moć nepokornosti slobode od „diktature života". Umjesto političkog razdoblja velikih univerzalnih kritičara moderne i figure intelektualca kao disidenta, suočeni smo s biopolitičkom produkcijom znanja/moći koja na početku XXI. stoljeća irna samo dva temeljna problema: biogenetiku i teror. Oboje proizlaze iz biti neoliberalne politike globalizacije. Disidente je zamijenilo novo „mnoštvo", ekonomska migracija i borba za goli život u okružju liberalno-demokratskog „carstva slobode".
Studija Moć nepokornosti: intelektualaci biopolitika pokušava odgovoriti na pitanje kome i čemu još služe intelektualci u ovo „mračno doba" globalnog poretka znanja, ideologija i kulture. Pitanje o njihovu smislu od samog početka nastanka tog neodredivog pojma izazivalo je ironiju, prezir i optužbu samih intelektualaca o lažnom elitizmu duha i žrtvovanju univerzalne istine u korist plemenskih totema nacije. Od Ortege y Gasseta i Bende do suvremenih kulturno pesimističkih teorija o kraju intelektualaca traje neprestana samokritika i preispitivanje njihove uloge. Moja je nakana pokazati da suvremena kritička analiza kulture kao nove ideologije u doba neoimperijalnog poretka globalizacije iziskuje istodobno napuštanje emfatičkog tona kulturnog pesimizma i „objektivnog" znanstvenog pristupa fenomenu kao društvenoj kulturalnoj figuri posjednika znanja/moći u suvremenom svijetu. Temeljne postavke ove knjige najvećim su dijelom radikalizirani stavovi koje sam iznio u studiji Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, objavljene u Izdanjima Antibarbarus 2005. godine. Za razliku od povjerenja u mogućnost obnavljanja izvornog smisla kulture nakon njezine političke dekonstrukcije kao nove ideologije, Moć nepokornosti konačno napušta prethodno stajalište. Povratak izvornome smislu kulture više nije moguć. Biopolitika je razorila temelje povratka povijesti, kulture i identiteta. Sada je temeljno pitanje kako očuvati moć nepokornosti slobode od „diktature života". Umjesto političkog razdoblja velikih univerzalnih kritičara moderne i figure intelektualca kao disidenta, suočeni smo s biopolitičkom produkcijom znanja/moći koja na početku XXI. stoljeća irna samo dva temeljna problema: biogenetiku i teror. Oboje proizlaze iz biti neoliberalne politike globalizacije. Disidente je zamijenilo novo „mnoštvo", ekonomska migracija i borba za goli život u okružju liberalno-demokratskog „carstva slobode".
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
