Kako djeca uspjevaju

Tko postiže uspjeh, a tko neuspjeh? Zašto neka djeca uspijevaju, a druga se izgube na svojem putu? I što roditelji i učitelji mogu učiniti kako bi dijete - ili generaciju djece – usmjerili od neuspjeha prema uspjehu? Novinar i publicist Paul Tough krenuo je u potragu za postupcima i programima koji najdjelotvornije pomažu djetetu da ostvari svoje potencijale.

Desetljećima je dominirao kognitivni pristup koji je loš uspjeh tumačio slabom stimulacijom u ranoj dobi, zbog čega su roditelji nabavljali sve savršenije didaktičke igračke i učili djecu stranim jezicima usporedno s materinskim.

Paul Tough takvom pristupu suprotstavlja brigu o emocionalnom životu, ublažavanje posljedica stresa i upućuje kako dijete usmjeriti da postane svjesno svojih snaga te pomaže roditeljima da u djece razvijaju karakter i formiraju identitet.

"...u kulturi prezasićenoj idejom koju bismo mogli nazvati kognitivnom hipotezom: uvjerenjem koje se rijetko kada verbalno izražava, ali kojega se ljudi ipak masovno drže, da danas uspjeh ovisi ponajprije o kognitivnim vještinama – onoj vrsti inteligencije koja se dade izmjeriti IQ testovima, uključujući i sposobnost prepoznavanja slova i riječi, kalkuliranja i raspoznavanja obrazaca – te da je najbolji način razvijanja tih vještina njihovo vježbanje koliko je to god moguće započevši što ranije u životu. Kognitivna hipoteza postala je tako općeprihvaćena da je lako zaboraviti kako se radi o relativno novoj ideji. (...)

Svakako postoji nešto neodoljivo u vezi s kognitivnom hipotezom. Svijet kakav ona opisuje tako je uredan, umirujuće linearan, takav jasan zbroj ovdje unesenih podataka, tamo daje jasan zbroj izlaznih podataka. Manje knjiga u kući označava lošiju sposobnost čitanja; manji broj riječi koje su roditelji izgovorili označava ograničen rječnik kod njihove djece; što je više riješenih matematičkih vježbi u centru Junior Kumon, to će ocjena iz matematike biti bolja.

Tijekom posljednjega desetljeća, međutim, a osobito posljednjih nekoliko godina, suprotstavljena grupa ekonoma, odgajatelja, psihologa i neuroznanstvenika počela je iznositi dokaze kojima se preispituju mnoge pretpostavke na kojima počiva kognitivna hipoteza.

Najvažnija stvar u razvoju djeteta, kažu oni, nije maksimalna količina podataka koje mu možemo sabiti u glavu tijekom prvih nekoliko godina života. Umjesto toga, najvažnije je pomoći djetetu da stekne potpuno drugačiji skup vrijednosti, a na tome popisu nalaze se ustrajnost, samokontrola, radoznalost, pažljivost, odlučnost i samopouzdanje. Ekonomi to nazivaju nekognitivnim vještinama, psiholozi ih zovu crtama osobnosti, a mi ostali ponekad ih doživljavamo kao karakterne osobine."

Paul Tough, iz Pregovora