Družba da mi je

Ljubazna ponuda da se predstavim u prestižnoj biblioteci »Razotkrivanja« stavila me na nemale dvojbe i oklijevanja. Ako sam htio pokazati saldo djelatnosti po kojoj sam u javnosti najprisutniji, trebao bih načiniti izbor svojih likovnih kritika i studija, ako sam želio kompenzativno nadoknaditi nedovoljnu javnu nazočnost kao pjesničkog autora, valjalo bi knjigu začiniti makar s rukoveti stihova i prepjeva. Koliko god to količinski ne mogu baš potvrditi, moje je pisanje ipak u najvećoj mjeri određeno ljubavlju, prema hrvatskoj književnosti, čitateljskom strašću i potrebom praćenja, raznih slojeva izraza, i to u rasponima od Marulića do Marovića, od Hektorovića do Šoljana, od Držića do Paljetka i od Ujevića do Pejakovića.

Odlučio sam, dakle, sastaviti knjigu od svojih eseja i većih književnih prikaza što sam ih ispisao potaknut opusima ili karakterističnim ostvarenjima novijih hrvatskih pisaca. Naslovivši svezak parafrazom distiha užega mi zemljaka, Hektorovića, učinio sam to stoga jer navedena sintagma iskazuje ushit prema samoj knjizi kao predmetu, a potom i ljubav prema izmjeni iskustava kao mogućnosti duhovnog druženja. Za izbor pisaca kojima se ovom zgodom bavim doista bih smio kazati kako su to redom književni i poetski svjetovi prema kojima gajim iznimne afinitete, bilo da je riječ o neospornim autoritetima, pravim »svjetionicima« (kao što su Ujević i Desnica, Marinković i Kaštelan), bilo pak o moćnim suputnicima, nerijetko vršnjacima ili prijateljima iz davnih dana (kao što su Marović i Mrkonjić, Paljetak i Pejaković). Podnaslovivši knjigu »Domaći književni portreti« svjesno upućujem na jednoga od svojih učitelja, profesora komparativne književnosti Ivu Hergešića. Kombinacijom njegovih naslova (»Strani i domaći«, »Književni portreti«) odajem počast čovjeku koji nas je učio hrvatsku književnost promatrati u kontekstu svjetske, a svako pojedinačno djelo u okvirima piščeva univerzuma.

Tonko Maroević