Mrtav rukavac rijeke Save

A kada se nad ovo selo, i cijeli ovaj tužnjikavi posavski kraj polako krene spuštati prvi zimski sumrak, kada na cesti, na kojoj se uhvatila tanka kora leda, putnik povratnik ugleda polupijanog biciklista s krznenom kapom na glavi, u kožnom kaputu, kako u gumenim čizmama okreće zahrđale pedale bicikla, ljuljajući se na biciklu kao na nekoj čudnoj spravi iz prahistorijskog zabavnog parka, riskirajući tako da ostane pometen od jurećeg vozila, kada putnik povratnik ugleda još i kako na stražnjem sjedalu bicikla, na takozvanom bicikl tregeru biciklist vozi užetom privezanu prtljagu—polegnutu vreću krumpira, još bolje, bocu plina, ili zaklano malo prase, takozvanog ranjenika, tada se najednom osjeti kao da mu je netko u ruke stavio ključ uz pomoć kojega se otvara tajna brava mitologije ovoga kraja, svojevrsnog Vitebska, kraja u kojemu se—a to su omiljene riječi putnikove, koje u njemu bude osjećaj dubokog pripadanja nepoznatoj, mračnoj pradomovini—za jastuk kaže vankuš, za ždrijebe cujzek, za haljinu klajda…
I taj se kraj, s ovim noćnim zimskim biciklistom kao simbolom, kao arhetipom i nosiocem svih suštinskih životnih i metafizičkih značenja, ovdje ne završava, već se taj označitelj produžava sve uzduž toka rijeke Save, sve negdje tamo do njenog ulijevanja u Dunav gdje se proteže ova slika i ovaj sudbonosni prizor, a zatim se uz Bosut, Tisu, Begej, Brzavu i Timiš penje prema mađarskoj granici, nastavljajući prema drugim ravnicama Češke, Hungarije i Rumunije…

Istinski život, napokon razotkriven i rasvijetljen, prema tome i jedini zaista proživljeni život jest onaj koji nam je omogućila književnost, kaže nam Proust u Pronađenom vremenu. Upravo to bi moglo biti geslo i ove knjige koju držite u rukama: naspram nostalgije, koja mjesta i predjele našeg djetinjstva drži zamrznutima kao u onim staklenim kuglama s umjetnim snijegom, rad književnosti odnosno njezino precizno jezično brušenje sjećanja, evokacija, osjećaja povezanih uza sve te zakutke naše mladosti odjednom taj svijet oživljuje i čini ga stvarnim. Pronađeno vrijeme označava tu plimu intenzitetâ—uhvaćenu u korice ove knjige—koja nastaje pronalaženjem i oslobađanjem svakog pojedinog momenta, samosvojnog vremenskog atoma, koji oko sebe kristalizira percepte i afekte nekog mjesta i širi se u koncentričnim krugovima unedogled.
—Iz Pogovora Leonarda Kovačevića

Tatjana Gromača rođena je 1971. godine u Sisku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Od 2000. do 2017. radila je kao profesionalna novinarka, reporterka i kolumnistica (Feral Tribune i Novi list). Živi u Puli.
Do sada je objavila Nešto nije u redu?, Meandar, Zagreb, 2000.; Crnac, Durieux, Zagreb, 2004.; Bijele vrane, Profil, Zagreb, 2005.; Božanska dječica, Fraktura, Zaprešić, 2012.; Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti, Fraktura, Zaprešić, 2014.; Bolest svijeta, Sandorf, Zagreb, 2016.; Carstvo nemoći, Sandorf, Zagreb, 2017.
Prema tekstu njenog kratkog romana Crnac Hrvatsko narodno kazalište iz Rijeke uprizorilo je nagrađivanu predstavu 2009. godine. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolje prozno djelo, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine.
Bila je stipendistica berlinske Akademije umjetnosti, pojedine knjige prevedene su joj na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik, radovi su joj uključeni u nekoliko evropskih antologija.
Eseje i oglede o književnim, publicističkim i teorijskim djelima piše za Treći program Hrvatskoga radija. Na portalu http://www.prometej.ba potpisuje rubriku Ljudi i knjige, na portalu http://www.lupiga.hr kolumnu Druge oči. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske udruge samostalnih umjetnika.