Knjiga eseja Vlatka Pavletića započinje reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivaniševića, Milivoja Slavičeka, Vladana Desnice i drugih, a završava pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka. Ta soba nije samo kuća uspomena na nesretnog mladića, nego postaje poprište erotskih doživljaja onih koje uspomene povezuju.