Kurlani Gornji i Donji

ULOMAK IZ ROMANA: Pogledajte onog jarca (čija se rijetka špic-bradica očito sviđala mjesnom sucu) kako mirno i fatalistički bezbrižno brsti živicu vinogradića svoga gazde. Skoro ravnomjerno, penzionerski štedljivo (jer je to isluženi jarac), trza glavom i tvrdoglavo gricka, proždire ljeskov živičnjak. Pa, kakve li mješine! Evo, sad se i uzdigao na stražnje papke, kao propovjednik na pulpitu, i dohvaća – jao! – mlade navrtke loze amerikanice.

Jarac, koga keckaju "Mrkan", vlasništvo je Silvestra, starješine Kurlana donjih, koji su savili kuće kao lastavičja gnijezda pod liticama, uz drugu stepenicu Kamešnice, ove prostrane i sure planine. Kuće su im kamene, popločene i obijeljene, u njima ima obrađenog drveta i pregrađenih sobičaka, za razliku od kukavnih ševarovih polukuća-polustaja Kurlana gornjih, što su čučnule u nekakvoj sivoj kamenoj vrtači samo pol sata hoda dalje uzbrdo. Imanja im graniče evo baš s ovim novim Silvestrovim vinogradom, a steru se na jedan kilometar od utrtine koja produžuje neprokopani put za Bosnu, do visa Varde i grabove šume na sjeverozapadnoj padini njegova obronka. Ovuda otprilike omeđuju graničnjaci, ali i Kurlani i okolni seljaci taj prostor više smatraju državnim, općinskim, dakle svačijim, od čega čovjeku "nema velike fajde".

To je visoravan, nepregledni i pusti kamenjar, izlokan i sapran kišom, vjetrom i suncem. Glinena žutosmeđa zemlja u plitkim udubinama kao mesnato žilje veže sivobijelo stijenje. Ljeti kržljavo ogrmati lijesom i grabom, ispod kojih stidljivo i skriveno šaraju pokoji stručci jaglaca i zelenkade. Zimi posivi sve i svaka se boja utopi u ogledalu planine; oštri visinski zrak pošmrče miris vrijesa i kadulje, snijeg tada nalegne i dugo odliježe u svojoj zimskoj postelji. A s proljeća kljuju zemlju kratkotrajni hiroviti potočići; nekorisne vode poplaze zemljom kao zmijice, pa zarone u bezbrojna zjala krasa; oživjele grude leda progrgoću stotinjak metara, dok ih ne progutaju žedne stijene. Svakovrsne bubice mile zemljom, prozuje rojevi divljih pčela, zuzukaju bumbari i plove mali opnokrilci jednostavnih šara. Duša je planine ipak u skromnoj jednoličnosti prirode, koja je podašna tek toliko da joj lice ne ogolobradi, da joj se – jao! – ne utisne beživotni žig.

Ali, gle, već je tu i magare staroga Mrke, Kurlana gornjeg. Dok u jarcu "Mrkanu" ima nekog dostojanstvenog držanja, što posigurno zahvaljuje i društvenom položaju (on je ne samo svoj rod produžio, nego je i u službi kod bogatijeg i uglednijeg gospodara), dotle je Mrkin "Sivonja" potpuno apatičan smrtnik. Ovu su pepeljastu životinju sijedih obaljenih dlaka još prije petnaest godina uškopili, a prije i poslije toga gladna samarali dan i noć i tovarili na njemu terete teže od njega samoga. Nije nikakvo čudo što bi siromašak "Sivonja" u rijetkim časovima predaha lijeno spustio glavu i slabašno frktao njuškajući i brsteći travke. A ovakvu priliku Mrkino magare nije odavno doživjelo, čak je živnulo iz one svoje svojstvene utučenosti. Jadni "Sivonja", bio je naučen uvijek na tup, koštan, drven udarac noge ili batine o kukove mršavih sapi. A sad, neometan, na gozbi: navrtci loze i to loze amerikanice! Valjda je i magare tu, tko zna, ova strana riječ katkad uzujala kroz njegova velika ušesa, i zadivila ga. Zato je njegov nešto začuđeni stav opravdan, bilo je u njemu onog – kažimo – slavenskog bolećivog i pretjeranog zanosa za stranim, solidnijim proizvodom. Ali sigurno je da domaću lozu svoga gazde ne bi tako slasno ni lasno pustošio, iz prostog razloga što bi bila bolje čuvana kad bi je Mrko imao. Dakle, tuđa loza i tuđi vinograd, a magare ionako uvijek plaća nekrivo i nedužno, pa što ne bi – mozgao je stari durašni Sivac – i s "Mrkanom", jarcem, posve drugarski i supatnički dijelio kao putnik "što se našlo" u ovoj božjoj prilici-ponudi.

Na "Sivonji" su gornji Kurlani ovog mlakog, svilenog jesenjeg dana dotjerali motike i lopate, naslagali mašure i torbe, objesili pola vreće obarenih krumpira i vučiju vode, pa su još povrh svega toga ispeli malog Sukanovog da se radije drmucka nego da gacka niz škrapovite prečice planine. Ali, čim su ga oteretili, evo, Sivac otkasao ravno – u štetu.

Sva je Mrkina čeljad sišla za Sivonjom do okrugle, razograđene vrtače "Strmenduše", koju je nedavni uršum i prolom oblaka ogolio. Nije prvi put što Strmendušina zemlja odcuri i ovjetri se i što je Kurlani moraju vraćati u njenu vlastitu postelju. Ali ovog je puta ostala gola i žuta, kao oblizani čanak poslije ručka: izložena na vjetrometnoj kosini, teško bi se oprla onako opakom nevremenu da je bila opasana i čvršćim masivnijim zidom.

Eto, ne pamte stari ljudi takvu strmoglavu olujinu za sve živo i mrtvo. Najprije je vjetar zviznuo bičem, a onda stao jurnjavom voziti svoja ledena kola uz planinu, niz planinu, u divljem zaletu s visinskih snježnih popuznica. Preturao je kamene čulke i kroz pukotine i prozorčiće vitlao i rasturao vatru u stajama. Sve je jače nalijetao i svojim ljutim srazom kao srpom sjekao i trgao stabla i stoljetne grane. Kovitlao se nad Rudinim vodopadom i rasipao ga kao kišni bijeli škropac. Pješčanom maglicom zastro je Cetinsku dolinu. Voda je rzala, a kamen pištao – takva je to bila bura. U gornjokurlanskim propusnim stajama ljude bijaše stegla šutnja i zebnja. Dim je u bijesnom kolu vršio i razvlačio se poput svilnog vlakanca oko greda. Mrko je buljio u vatru natečenim i crvenim očima. Nepomičan i krut, kao da je oslijepio. Lice mu pocrnjelo, a usta zagorčala. Dosjećao se davnih pričanja i čudno zamišljao ovu olujnu vijorinu. "... Iz mesa zemljinog vragovi gađaju kamenicama dugokrile anđele, a oni, ranjeni i razdraženi, jezde u prkosnoj orljavi na crnim oblačinama ... I jedni i drugi nabiti su zatorom, pa čovjeku ostaje samo da strepi i zazivlje Boga ..."

A onda se najednom trgnuo: – Nećeš preživit ovu salabuku! Skukureni ukućani samo su se strašivo zglednuli. – Je l' ti tvoj ćaća ikad kazivâ o ovakvom urnebesu? – upitao ga sin Surko. – Potraje li, vid'ćete ljudi, tice će zgnječit kamenjem, a vukove probost drvljem! – rekao bolesni, žuti Jure, komu više ne možeš dijeliti brk od brade. – Ajd, šta ti znaš – dočekao ga stari Mrko. – A šta će bit od naše Strmenduše, majko naša božja? – zakukala stara Kata. – Bit će šta bude! – odbrusio ponovo Mrko. – Gospe naša sinjska! – uzdahnula opet Kata. – Um! – namrgodio se Mrko i pljucnuo bijesno pogledavši šutljivog sina Sukana, koji je prava živa gromada, sur i stamen. Filip, najmlađi sin, pomljivo odmaknuo mater od komina, davši joj znak svojom grmovitom ukustralom kosom da ne ljuti staroga. – A, imaš pravo, sinko, šta može čovjek protiv sile božje? – progunđala stara Katuša, koja se jedina od svih žena mogla uplesti u muško starješinsko razglabanje. Izgubila se negdje u tamu, oko crnih sanduka. Svi su imali drski i zli pogled, stisnute im i krvave oči pasle nabijeno zemljavo tlo. Onda se Filip ogrnuo smeđom vunenom kabanicom. Majka odškrinula vrata, a on izletio napolje, u vrtlog. Morao je netko priviriti iza litice, morao je netko javiti čeljadi kako se drži njihova dobra Strmenduša, hraniteljica obitelji. A nebo se bijaše proparalo i zapalilo te noći. "... Prokrvavljena mu utroba šikne gromove, ali i zemlja zaprijeti zemljotresom ... Protrnu i zaurlika podzemni Stvor ... Razgnjevi se nevidljivi nebeski Ratnik ..." – Oče nebo na zemlju, a zemlja ga neće! – rogoborio stari Mrko u krevetu, i dalje razvijao u sebi čudnovatu priču svojih ilirsko-slavenskih čukundida. "... I rvajući se tako tri dana i noći, popucaše kese obojima, pa se najprije provali svemir, a onda i zemlja izbljuje svoje sokove, zamutivši svijetle dolinske rijeke ..." Tada se Strmendušina ograda strovalila i razvratila. Sve tamne vode skrivenih žljebova, svi gorski, potočići, naplavljeni živim i grguravim žutocrvenjavim mlijekom, prostrujaše joj brazdama. I pod ruku, vedro i sve veselije, vjenčaše se jedan po jedan sa Strmendušinom zemljom, preoteše je očinskoj vrtači, ponesoše nizbrdo u svatskom pijanom zagrljaju – svu noć su čegrtali njihovi poljupci – i, konačno je, kao staru, gladnu i krezubu drolju, ujutro ostaviše u goroj tijesnoj postelji.

I evo, sada je Kurlani proklinju i žale, i još više vole. Zemlja joj je spuzala u golemu kamenu prosjekotinu, koja je srećom bila rasklopljena stotinjak metara niže, kao čudesna ruka. Strmendušina dobra zemlja, kao ljepljivo gnojivo u botaničkim vrtovima, crnila se mokra i kamenčićima izmiješana, hlapila pod mlakim jesenjim suncem, kao kakva barska plićina.

Mrko je razočarano gledao s uzvišice, odakle zapovijeda svojoj čeljadi. Napokon uzdahnu, a onda se uspravi. Glas mu drhti kao u kletvi: – Nesritni mi, s tobom! Kao da je zabogohulio stresa se i stresa svoje vunene odrpotine. A svi njegovi mučaljivo započinju posao, kao da žele prištedjeti svaku mrvu snage.

Surko i Sukan zavrnuli nogavice i rukave i zgrabili lopate i motike. Busata progoljena tijela umotana im u prtene krpe. Zemlja je dolje, duboko u prosjekotini, čije su strane strme, oštruljaste na obrubima i prilazima. Braća se oprezno spuštaju na dno. Surko odmah zakopava zvučnim dahom kao da cijepa tvrda grabova debla, a motika mu zaglibi do iznad ušice. Stavi kotaricu od grabova pruća među nutarnje članke nogu i motikom nagrne zemlju u nju. Sukan mu brzo namješta praznu kotaricu, a punu podiže do prvog nosača, gore, na stijeni. Ovaj je opet doda dalje, ženama i dječacima, koji je u živom lancu mučno nose i na koncu, po Mrkinim uputama, isipaju na hrpe u Strmendušinu pregršt. Ubrzo im svima žile drhte. Brekću. Oznojeni su i stenju dašćući kožom i rebrima.

Ali Mrko drži sve na uzdi svojim naoblačenim vjeđama. Kao da se prvi on predaje u radu nekoj zlogukoj sudbini. Ne predlaže im ni da predahnu. Ženama se sama driješi marama, a dječaci sline, otkrabljenim nosom. Cuckaju usne kao što s proljeća u srku piju brašnasto-slatki sok mekih vlati svilnih biljčica. I tegle crnu, bezbroj puta orođenu zemlju, pomišljajući da je i njoj samoj sigurno bilo dojadilo to mukotrpno seljenje. Konačno Filip progovori: – Vola bi izili uz takvu rađu. – Zini još više – osine ga pogledom otac – pa ćeš ove zime stine uvaljivat u usta, a ne kumpire! Ne marim linguza! Na marim ga vonjat u svojoj kući! Donjcu od nemuke oči iskapaše, vapeć sunce i kišu. A nama neće, dok je mene, bog me čuo, gornjački!

I lanac opet oživljuje, zemlja se opet osiplje, Strmenduša puni. Kopači, ili bolje, crpači, podupiru se sad bosim, rutavim nogama i leđima o blokove pri dnu prosjekotine, jer se ona sve više pretvara u bunar sa crnom zemljom mjesto vode. Nosači se moraju do njih spuštati četveronoške, ljepljivo poput puža: najprije naslanjaju košaru na stepenice u litici, zatim napipavaju nogom novo uporište. A onda još opreznije i sporije podižu zemlju u košarama gore, do drugih nosača, pazeći na usjekline-nogostupe u skliskom kamenu cjèlacu. Žene i nosači pak imaju na leđima košare, a oni jači u rukama i mašure, napunjene zemljinom kašom, koja se kroz uske otvore nešto procijedi dok se slegne u sitastoj posudi. Uznojena i zemljava, povorka se šutke penje i sopće do ograđenog prostora u koji sasiplje taj pregršt iscrpene crnice. I opet se spušta, i opet penje ... i sopće. Svi znaju da im od ovog posla ovisi mršuljava zimnica krumpira. To znade po čuvenju od starijih i najmlađi dječak, to znadu svi osim Blaža Kurlana, koji tegli po navici i jer ga na to tjeraju. Jer – kažu – "njegova je glava sigurno krknula kao bakra o stijenu i napukla", i "njegova glava propušta vodu i ni jedna jedra misao ne može u njoj da uzavre". On je bolestan, teško bolestan, u glavi. Blaž se sad upalio od vrućine, pa je svukao sa sebe rasparanu, zemljavu košulju. Onako zbojit, malen, četvrtast, runjav, ispupčenih prsiju i čvorugave ružne glave, mumlja nesuvislo i korača trapavo, neumorno.

Već stiže do njega i Filip, njegov nećak, s krcatim mašurom crnice. – Drži, Blažu, uvatit ćeš snage u žilama – dovikuje mu posprdno, a Blaž odmah poklekne naučeno i soptavo, kao deva. – Nakusat ćeš se mesa, posli! Šta te briga! – ruga se Filip i surovo mu ukrcaje zemlju u košaru na leđima. A Blaž se jedva pridiže pod težinom nasute zemlje i samo trza ramenima i tare bradu o prtene konopce koji mu pile i dubu kožu. – Ajde, Blažu, biberi sad, do Strmenduše! – viče mu Filip u uho. – Onću, onću! – mumolji nagluhi Blaž, smijulji se, žvače nešto u ustima i razrokim okom pilji u oblačne kudrice, gore, povrh njihovih potleušica.

Predvečerje svjetluca na vrhovima stijenja. Neko blago zujanje lijega na tek zamukla brda. Kao da čitav kraj tone nekud iza sunca, ljudi postaju tiši. Sad znadu da će se ubrzo odmoriti i štogod prezalogajiti. Mrko sjedi na uzvišici. Odavno je prestao koračati oko hrpa svoje zemlje, a starost mu daje pravo da se odmara. Ognjilom okreše kremen i zadimi trûd, onda brižnim dahom razgara žeravicu i palcem je prislanja na lulu, zapijuče usnama na zarog, odbije dva-tri dima, pa ponovno svraća pogled na svoje radnike. – Ajd ... miči! Ajd brže, veselo! – dovikuje lijenčinama, bodri slabije.

Uto se začu najprije otegnut, preplašen i jedom prožet doziv, a onda psikanje, psovke, udarci, graja ... Donji Kurlani zatekli krivce u šteti. Svoga su Mrkana odmah odvukli u njegovu izbu blagim i sažaljivim udarcima, a onda stali lemati "Sivonju" kao pravog magarca i batinom i kamenjem i nogama. (Slično se jednom desilo u varošici Sinju, tu blizu, tri sata hoda daleko: čuvari reda izubijali na licu mjesta bijednog odrpanca, a podsmješljivog građanina ceremonijalno dopratili do zatvora.) Konačno je sam Silvestar uzeo štapinu i potjerao magarca sivca uz brdo: – Ajd gore, k svojoj braći! Naučili te redu prije nego sebe! Crkâ, otrovala te amerikanica, dabogda! Grmi tako Silvestar i niže na račun svoga "gornjega" roda sočne psovke, čije prokletstvo jadna životinja i te kako osjeća na sebi. Magarac se pred čovjekom potuljeno kostriješi i uzaludno nastoji usitnjenijim potrkivanjem izmaknuti dohvatima batine. Za Silvestrom je pošao i Andrija, njegov najmlađi sin. On je opet, sa svoje strane, požurivao kenjca gađajući mu unezvijerene uši oštrim, dobro naciljanim kamenicama.

Iako im je glas dopro po svoj Krajini, donji su Kurlani sačuvali u sebi još nezapretano poštovanje prema gornjem zajedničkom panju. Stari je Silvestar osjećao još uvijek nešto sućuti za jalov i šugav život svojih rođaka, a osobito za svoga brata Mrku, koji je bio glava gornjih. Prema njemu se odnosio mekše i nastojao ga skloniti "na grijeh pod stare dane", to jest da siđe sa svojima u podnožje planine. – Je li čovjek za to da se za njeg ne zna? – otpočinjao bi Silvestar staro "navlačenje", za koje je znao kako će svršiti, pa ga se i nije bojao načeti. Oslanjao se u duši sa sigurnošću na Mrkinu poslovičnu tvrdoglavost. – Nisam predljiv od gore. Nizbrdicom sipljem, a ne uzbrdicom. Nema u pljoštari zaire, već u gori. Po ravnu me tabani bodu. A tebi je, Šaliveštre, drago pazarenje. Paklenik ko te tome naučio. Ali čuvaj se, nisi se ni ti rodio u zmijinoj košuljici kâ ni ja! – odgovarao bi Mrko, teško i tvrdo valjajući riječi i uz to pušeći lulu. Kao bogatiji i sretniji, osjećajući valjda i neku iskonsku krivnju zbog podvojbe, donji su Kurlani vreli potmulom ljutinom na svoj gornji rod, koji je "lud i oškopnički" kad živi i dalje u onim orlovskim gnijezdima, "gdje bog svoga nema".

No pravi razlog bijaše sasvim drugačije prirode. Čovjek se ne voli stalno odricati nečeg za svoje nejako i siroto: pod dobrim činom milodarja, ako ono pod ma kojim vidom učesta, ruju mravci sebičnjaci. Tako se i Silvestar, a još više njegovi sinovi, sve više odricaše u sebi starog plemenskog panja, govoreći sve češće da je njemu "njegov ogranak preči i pred bogom i pred ljudima". Na osnovu Mrkinih riječi svaki je put uvjeravao sebe kako Mrko ne prima i neće da primi ni savjeta ni dobre riječi, a kamoli milosti, pomoći, sažaljenja. I kad je čuo za nesreću koja je nedavno zadesila Mrku prolomom oblaka,, više ju je osjećao kao svoju nego kao njihovu. Opet će im možda morati "dati sape", vrag im krovove razbucao! Ali nije znao kako da se "opravda", ako on sam i svojom krivnjom začne bilo kakav prekid, hlađenje, zaborav. I ovo što se ovo popodne dogodilo s Mrkinim magarcem dolazi mu kao naručeno. Razmrsit će on, sad na, taj čvor. – Aj, Mrko, a šta ti radiš, dabogda se ne naradio – poviče Silvestar odmah čim ugleda brata. – Magare mi puštaš u vinograd. A!? – othukne i odalami još jednom nogom Sivonju, koji se umorno dovuče i konačno stade satrven i umrtvljen pred svoje gospodare. – Šta ti je? – upita mirno Mrko. – Amerikanicu mi je izgrizâ, vrag vas sapê! – Sapê tebe, šta se karaš bez potribe. Platiću štetu. Pusti nas s mirom, al' ne vidiš kolika nas je nesrića zgrabila! — odbrusi Mrko starješinski. Silvestar je mlađi brat, iako sijed, poguren, okošćatio po licu. I nije Silvestar bez duše. Ali, premda nešto u njemu i popušta, ne da se on lako slomiti. – Ti ćeš mi platit, ti Mrko! Nek vrag nosi šta ćeš ti platit. Nemaš ni za sebe ... Nego, bogami, kad mi dođeš pitat ... e, ne dam ni ja, ne dam, bogami! Bijaše malo pričuvat svoju magarad.

U Kurlana se poštuje starina i starost. Andrija vidi da mu je otac pred Mrkom splasnuo podosta i da mu se ne usudi skresati u lice ni trećinu onoga što se putem spremao da mu skreše. One očeve lične kosti, što se u ljutini zabiju kao kolje malko nakrivo, sad su ispravljene i pogled mu je dubok a ne izrogačen. Andrija je zato čučnuo i lukavo vrcka očima u stranu. – Ko te išta pita, Šaliveštre – odgovara Mrko dostojanstveno. – Radi kako znaš. Nismo mi potribni od tebe. Da si bio drugi, pomogâ bi nam. Znaš da nam valja misecima ovako ... teglit kâ marva ... U Silvestru se nešto slama, razmiče brkate usnice. Osjeća da ga i sin gleda, pa gdje bi sad započinjao inat s bratom. A onda, promišlja, sumnjiva je i njegova vlastita pravda, jer je i njegov jarac brstio lozu ... – Nemoj ti mislit, Mrko, da meni nije žâ ... Evo, baš sam govorio Krđi i Jandriji, da vam sutra dadu ruke ... – A, ne triba meni niko ... – prekida ga Mrko, ugledavši na Sivonjinoj bedrenoj kosti zguljeni komadićak kože i skorene mrlje krvi. – Sam ću, kâ i dosad! – istisne stisnutim zubima, a nutrina mu se preli žuči i žestinom. Silvestra zapekoše gorko vlastite riječi. Obazire se unezvijereno. Srećom, svi su ostali u poslu. Ne može više ni da pogleda u onu prljavu paučinu od Mrkinih očiju. Andrija još uvijek čuči, zabavljen kao dječak nečim migoljivim na zemlji. Ima nove Batine gumaše, koje je u subotu kupio u varoši. Djeca Sukanova, a osobito žena Filipova, Anđelija, rogače oči u te sjajne gumaše i u hlače od telaruše, što je rijetkost na seljaku. A Andrija ih ponosno želi pokazati svima, na vezanim terlucima. Izdiže se, i podiže nogu na veliki okrugli kamen, u bezbrižni kicoški stav. – Ajd još jedanput! U šta teliš? Nećeš se tako oblizat krumpira! – muklo i pakosno zapovijeda Mrko, namršten zbog trenutačnog zastajkivanja i buljenja u Andrijine "gumene postoletine". Iz kamenog lijevka dopire za bosom karavanom, koja se ponovno penje, prodoran i mumljav bas Sukanov, već obavit strahotnim noćnim mirom i jekom: – Ne vra-ćaj-te se više! Mraaak je! Mrko šuti, gleda u dolinu, kao da ne primjećuje Silvestra. A Silvestar, sve nogu pred nogu, kao pokisao uzmiče nizbrdo, tobože i on zanijet pogledom za nečim dalekim. Pa, kad se prilično udaljio od Mrke, zagrabi dugim koračinama prema svojim kućama. Andrija ga jedva sustiže, pred očima mu je još uvijek nakešeno, mračno i prezirno stričevo lice.

U Silvestru kipti nešto prosto i svadljivo. Potučen je. Poče mrmoljiti i psovati najprije potmulo a onda glasno, u namjeri da ga Andrija čuje. K Mrki će kasno, premda je stariji od njega desetak godina. Što se tvrdokorči. Kad pomoć ne ište, neće mu je ni dati. Ne samo da ne ište, nego je i odbija. Eto, čuo je i Andrija, na vlastite uši. Rutav gaćonja, silen na vlastitu runju. A, ovo popodne, ovo će zapamtiti Silvestar. Zapamtit će magare Mrkino. Zapamtit će Mrko bezobrazni prkos, dabogda mu vrag opet polizao Strmendušu, tu kašiku gline! Pa kad je osjetio da se dosta iskalio i da mu je to sin dobro čuo, dovikne mu ljutito, kao da nije sve dosad išao s njim ukorak: – Makni se! Nisi cotava baba.