Jagoda Truhelka, koja je gotovo cjelokupno svoje stvaranje posvetila djeci, izgradila je izraz koji često ima sve kvalitete izvrsne proze za djecu. Ona ide u red, ne samo pionira na području hrvatske dječje književnosti i začetnika jedne književne vrste, nego i najboljih hrvatskih dječjih pripovjedača.
Jagoda Truhelka prva je, trilogijom Zlatni danci, u hrvatsku djeĉju knjiţevnost uvela autobiografski diskurs i temubcrtanja doţivljaja iz vlastitoga djetinjstva. Zamjerala joj se stanovita nesposobnost graĊenja romana, tj. postizanje zaokruţenosti karakteristiĉne za roman, ali je na podruĉju oblikovanja pojedinaĉnih pripovijetki pokazala zavidnuvještinu te, meĊusobno ih povezujući istim likovima i mjestom odvijanja radnje, ipak uspjela ostvariti cjelovitost narazini ukupnoga djela. Pripovijeda u trećem licu i glavnu junakinju ne naziva svojim imenom, već Anicom, što jenekarakteristiĉno za autobiografiju pa zbog razliĉitosti instancija pripovjedaĉa, lika i autora ne ostvaruje autobiografski sporazum kakav zagovara Philippe Lejeune. Zbog toga se ĉesto iskljuĉuje pripadnost autobiografiji,
ali autorica izravno navodi kako će pisati o svojem ţivotu te i na tematskoj razini uvodi brojne potvrde – stvarne likove, mjesto radnje i zbiljske događaje.