Treća zemlja

Što preostaje jest egzil i nomadizam. Ali ne više kao bijeg od užasa prisilnoga istrebljenja ili straha od kazne Oca/Zakona politike-ideologije nacionalizma.
Sada egzil i nomadizam proizlaze iz straha od nestajanja iz same logike društvene entropije mreže bez samilosti. Posljednji sud nije više metafizika krivnje, nego ekonomija dúga. Poput svijeta koji nestaje u nadolazećem
stroju društava kontrole u Kafkinom se oslobađanju moći pisanja slobode od nadomjestaka božanskoga i arhipelaga tjelesnosti želje radi o poetici posljednjega prolaza. Iz među užasa pustinje i nade u dosezanje Kanaana kao hodočašću samotnika i gubitnika pod zvijezdama prolaz ima obrise egzistencijalnoga projekta slobode. A negdje daleko i ujedno blizu, u praznini bezavičajnosti i egzilu za vječne nomade, osmijeh mrtve nevjeste preostaje tjeskobnim znakom Kafkina »trećega puta«. To je istodobno susret ljudskoga i neljudskoga. Ljudskoga zato što ima suvišak nade, neljudskoga stoga što odbija svođenjem svakoga i nikoga na broj i funkcije. Ljubav i sloboda nisu mesijanski znakovi na putu. Kada više nema ljubavi, sloboda je pusta i prazna. Pisanjem treba zauvijek probiti ledenu koru bezdana i nastaniti se u tamnome kraljevstvu jezika koji stvara nove svjetove. Samo još to preostaje. »...jer treće zemlje za čovjeka nema.«