Jovanka Broz Titova suvladarica

Matunovićevi zapisi o dvorskoj okolini Brozovih zanimljivi su u svakom pogledu. Zanimljivi su kao osobna drama supružnika, Tita i Jovanke, a i kao drama koja se zrcalila u širim društvenim tokovima. To je i razumljivo, jer je pojam Titove vladavine, u mnogočemu nedodirljiv, mijenjao društveni život u oblik njegovog samovlada.

Brozova taština je bila neograničena. Brozovih manipulacija nisu bili pošteđeni niti najbliži suradnici. Ako je netko od njih težio izraženijoj ulozi pri dijeljenju vlasti, bez milosti bi ga odstranio (Sreten Žujović, Milovan Ðilas, Aleksandar Ranković), a pritom si je potporom onih koji su mu se pokoravali jačao vladajući položaj.

Jedino je Jovanka imala mogućnost dijeliti s njim tu taštinu. Razlog tome su bili njena mladost i ljepota. Matunović u knjizi naglašava da su žene za Broza uvijek bile izvor energije i nadahnuća. (S dvjema je bio vjenčan, a s dvjema je živio u izvanbračnoj zajednici.)

I u Jovanki se razgranao Brozov refleks za dominaciju. Koristila ga je gdje je mogla i kad je mogla. Najprije na dvoru. Kasnije i kod uglednih suradnika svoga supruga. Željela ih je nadmašiti po vrijednosti. Uz Brozovu pomoć ih je također spretno ponižavala. To je radila bez ikakve milosti!

Kao Titov liječnik, Matunović je imao mnogo prilika izbliza upoznati Jovankinu suvladarsku prirodu i pretočiti je u živu pripovijest. Vrlo je zorno prizvao u sjećanje najzanimljivije detalje iz bračnog života. Uspješno je oblikovao i neke šokantne scene u inscenaciji suvladarice. Naprimjer, glasni plač jer na partijskom kongresu nije bila delegirana u najuže vodstvo. Zatim skandali glede veoma očite Brozove (ljubavne) veze s jednom od njegovih maserki.

Iako je Matunović četiri godine bio Brozov osobni liječnik, njegov se spoznajni fokus kreće i izvan tih okvira. Suvladaricu portretira i pomoću priča drugih sugovornika koji su bili blizu vođi. Od Stane Dolanca, izvršnog sekretara Saveza komunista Jugoslavije, Miloša Minića i Veljka Mićunovića do drugih više ili manje važnih osoba koje uznemirujući scenarij partijskih i dvorskih demonizacija nije mimoišao. Te priče dolaze iz prve ruke - iz bolničkih kreveta, s izleta, zajedničkih ručkova i slično. Brojne spomenute osobe Matunović je liječio i s njima uspostavljao prijateljske veze.

Proučavajući suvladaričin životopis, autor se bavio i psihološkim profilom svoje junakinje, koji je pak kompleksan. Takvim ga je učinio sindrom vlasti, koji traži više od danog. To je za suvladaricu bio veliki izazov. Pritom je gubila ravnotežu, a krivca za to tražila u drugima. Pribjegavala je obijesti kao obliku obrane od životnih stupica. Nije imala snage svladati ih.

(Iz pogovora : akademik Žarko Ðurović)