Tri posleratna druga

Lišen prevelike patetike, ali ipak sa dovoljnom dozom onoga što se od Balaševića očekuje (koja je riječ za to? Patos? Tuga? Romantika? Panonija? Bajka?), roman opisuje djetinjstvo i mladost kantautora, nekadašnje velike zvijezde koja je spletom okolnosti završila radeći na benzinskoj pumpi i upoznaje mladu novinarku u koju se zaljubljuje i priča joj priču svog života.
Da ne bi bilo zabune, nije ovo samo ljubavni roman.
Priča je to o raspadu životnih ideala, snova i vjerovanja koji se desio pri raspadu Jugoslavije, o odrastanju i razočaranju u ljudima i društvu, o tajnama, snovima i tugama,o vjenčanjima koja nisu bila njegova, o prijateljstvu trojice dječaka koji su postali odrasli ljudi, i koje traje premda je jedan u Švicarskoj, jedan na pumpi u Novome Sadu, a jedan u grobu.
Prijateljstvo koje bih si poželjela… a opet i ne bi.
Priča u kojoj nazirem neke od emocija koje mogu čovjeka zadesiti kako stari i koje poželiš doživjeti premda ne znaš može li ih se preživjeti.

Ovo je knjiga uz koju vam može biti dosadno, može vam biti obično, može vam se činiti kao osrednji šund roman kakvih ima hrpa, može se činiti poput pretjerano isforsirane integralne verzije njegovih pjesama.
No u pravom trenu, u pravom raspoloženju, ovo je priča za dušu, posebna po tome što je priča za naše, balkanske duše.