Ova knjiga Luke Paljetka bitno se razlikuje od dosadašnjih autorovih zbirki. Zasniva se na građi preuzetoj iz različitih Crnih kronika koje se svakodnevno objavljuju u novinama, odatle i naziv zbirke. Autora u ovom slučaju zanima način na koji jedna, kako on smatra po svemu nepjesnička građa, može pod prisilom sredstava i postupaka karakterističnih za lirsko pisanje postati poezijom, otkrivajući tako i na formalnoj i na semantičkoj razini nova značenja i konotacije koje ne sadrži novinski izvještaj o nekom počinjenom kažnjivom djelu.
U drugom dijelu knjige Paljetak, za slične potrebe, odnosno u skladu s ovom koncepcijom rukopisa, poseže za sapunicama, a u trećem za tekstovima iz Malog oglasnika. Autorov zahvat u građu koja se - sudeći po njegovom dosadašnjem pjesničkom djelu - na određeni način pokazuje neprimjerenom za lirske izričaje, potvrđuje latentnu prisutnost poetskog u sadržajima u kojima mu, naizgled, ne može biti ni traga. Pokazujući svijetu njegovu rearanžiranu, ogrubjelu i sve okrutniju sliku, zbirka "Crna kronika«, logikom u nju upisanoga paradoksa, zauzima se za uvijek mogući bolji i čovječniji svijet.