Da zađe mjesec da izađe sunce

Novi pjesnički rukopis Petra Gudelja, vlasnika jednog od najvažnijih i najvećih hrvatskih pjesničkih opusa u dvadesetom stoljeću. Mediteranskim zavičajem i južnjačkim arhetipovima, tradicijskom misaonošću i nadrealnom vizualnošću natopljena je svaka molekula njegova pjesničkog opusa.
U većem dijelu posljednje zbirke Da zađe Mjesec, da izađe Sunce glas se pjesnikov javlja iz nekog vrlo konkretiziranoga zagrebačkog podnebesja, iz nekog nebodera čiji je dvanaesti kat pozornica ovih vježba oko smrti, ovih stihovanih pokušaja da se pokaže kako je vještina umiranja ipak svladana. Iz tako konstruiranog podnebesja pjesniku se čini da život može dogledati golim okom, da ga može sagledati u onom prijelaznom trenutku koji se dogodi između Mjesečeva zalaza i Sunčeva izlaska. Pjesme u ovoj zbirci pjeva onaj kojemu je glava netom skinuta s kolca, to su pjesme o zimi i raspadanju tijela, o strvinarima i zlokobnim vranama, o Stiksu koji je crna rijeka perja i krvi. Tamne su slike obuzele ovu knjigu, tamne posebno u njezinu posljednjem odjeljku koji nosi naslov Osamdesete i u kojem pjesme pjeva onaj koji više ne zna ni sanjati, koje govori Orfej koji ne pjeva, nego plače. Ni u jednoj dosadašnjoj zbirci Petar Gudelj nije tako opsesivno opjevao vlastiti nestanak kao u ovoj, ni u jednoj nije sagledavao svijet nakon smrti.