Dnevnik Milana Grlovića, sv. 3

Publikacija Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije u Križevcima. Radi se, naime, o Devniku Milana Grlovića odnosno o drugom svesku Dnevnika, čiji je tekst pripremio i uredio dr. sc. Željko Karaula.
U opsežnoj korespodenciji, koja se čuva u Zbirci rijetkih rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, sačuvan je i Grlovićev Dnevnik u 14 tvrdo ukoričenih bilježnica, a obuhvaća vremenski period od 1906. do 1911. godine.
Dnevnik donosi Grlovićeva osobna razmišljanja i impresije, ali s obzirom na njegovu široku kulturnu i političku uključenost u tadašnje pore hrvatske stvarnosti njegovi opisi i komentari tadašnjih zbivanja na lokalnom i nacionalnom nivou važan su povijesni izvor, stoji, između ostalih, u predgovoru dr. Karaule.
Grlović je bio novinarski profesionalac s najdužim stažem. Idejni je začetnik i poticatelj osnivanja profesionalne novinarske udruge u nas, Hrvatskoga novinarskoga društva, kojemu je 1910. postao prvim predsjednikom. Jedan je od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika i njegova Novinarskog odsjeka, 1900. godine.

Grlović, Milan, hrvatski novinar i književnik (Križevci, 10. X. 1852 – Zagreb, 9. VI. 1915). Potomak plemićke obitelji Gerloczy. Pučku školu polazio u rodnome gradu, a gimnaziju u Varaždinu. Godine 1868. objavio mu je Gj. Deželić prvi prozni tekst (Petar Veliki, u Dragoljubu), a 1870. u Varaždinskom je kazalištu izvedena njegova pošalica Cjelov (kao novinar poslije je mnogo pisao o kazalištu). Studirao je pravo u Pragu i u Beču, gdje se uključio u đačko društvo Velebit (uređivao 1874. istoimeni almanah, u kojem su priloge tiskali i H. Badalić, R. Jorgovanić, A. Palmović, S. Sakač i I. Milčetić). Kada je izbio rusko-turski rat, pokrenuo je i uređivao prvi informativni tjednik u Hrvatskoj, Hrvatski svjetozor, »list za naše vrieme, obrazovanje i zabavu« (1877–78). Početkom 1885. na Strossmayerovu je preporuku stupio u uredništvo Pozora, a uređivao je i niz drugih publikacija (Obzor, Smotra, Prijatelj naroda, Ljetopis). Godine 1889. počeo je pisati u Narodnim novinama kao suradnik, 1909. imenovan je odgovornim urednikom, a 1. I. 1913. bio je umirovljen. – Nakon Lj. Gaja i uz M. Dežmana, Grlović je bio novinarski profesionalac s najdužim stažem. Idejni je začetnik i poticatelj osnivanja profesionalne novinarske udruge u nas, Hrvatskoga novinarskoga društva, kojemu je 1910. postao prvim predsjednikom. Jedan je od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika i njegova Novinarskog odsjeka, 1900. Pisao je pjesme, novele, podlistke, putopise i romane (Prometej, 1887), a prije smrti izašla mu je knjiga Moj život: pjesme i proza: 1874–1914. Prevodio je s njemačkoga, talijanskoga i ruskoga. Do danas je sačuvao vrijednost njegov Album zaslužnih Hrvata (I–III, 1898–1900). Hrvatska enciklopedija

Osim u novinarstvu, trag je ostavio i u književnosti putem koje se za ovog potomka plemićke obitelji Gerloczy pročulo nakon što mu je prvi prozni tekst Petar Veliki 1868. objavljen u Dragoljubu. Proći će dvije godine kada će u Varaždinskom kazalištu biti izvedena i Grlovićeva pošalica Cjelov. Za vrijeme studiranja prava na području današnje Češke i Austrije priključuje se đačkom društvu Velebit (gdje navodno uređuje istoimeni almanah), a u svijet novinarstva ulazi pokretanjem i uređivanjem prvog informativnog tjednika 1877/78. u Hrvatskoj, Hrvatskog svjetozora – list za naše vrieme, obrazovanje i zabavu.